beats by dre cheap

sinoc je nebo iznad sarajeva bilo prelijepo



kuda idemo i zasto smo na ovom svijetu - o tome imam prilicno dobru ideju u koju ne sumnjam ni najmanje, niti sam ikada.

ko sam?, e to je vec pitanje za koje sam prolaskom godina sve manje i manje siguran da imam odgovor! toliko vise nisam svoj da nisu rijetki trenuci da se nekada u pola recenice uhvatim, kao pas kada se ugrize za rep, i pitam se sta to ja govorim, zasto to govorim, sta mi je..

razloga za to je puno. prije svega mislim da je labilnost najveci faktor, ne samo kod mene nego i kod svih ostalih osoba sa ovim problemom. drugi najvazniji faktor je to da sam svo vrijeme htio da svi budu sretni, da svi budu zadovoljni, da se niko ne ljuti i sl., djecacki naivno.

svo vrijeme sam pokusavao i htio da mi ne bude bitno sta neko drugi misli o meni i o onome sto radim, ali evo dvadeset i sest godina kasnije nerado priznajem da nisam uspio u tome. i dalje cu prije vecine stvari koje kazem i uradim malo stati i kroz glavu ce mi u djelicu sekunde proci moguce reakcije na to djelo/rijec/potez.

doveo sam se do toga da govorim stvari koje ne zelim da govorim i vucem poteze koje ne zelim da vucem. da se ne bi pogresno razumjelo, nisam nikada povukao cizu zbog raje (a ni zbog sebe, nisam dakle nikad), ili na primjer popio casu da ne bih ispao papak. ovdje uopste ne pricam o tim stvarima. pricam o tome da moj karakter nije zapravo moj, tj trenutacni karakter nije karakter koji sam htio da imam. kroz maglu se sjecam jedne scene iz djetinjstva. bili smo na igralistu na kojem sam ostavio litre znoja i igrali sta smo vec tada igrali, basket ili fudbal. s nama je bio jedan momak koji je bio dosta mrsav i izgledao je mladoliko. mi mladji nismo imali pojma koliko godina ima, jer to tada nije bilo bitno, dodjes na igraliste i igras se cijeli dan dok ne padne mrak, i to je jedini cilj. uglavnom, tada je neko nekako dosao do toga koliko on ima godina i cini mi se da je bilo osamnaest ili tako nesto. za mene je to tada bilo puno jer sam bio osnovac. sjecam se da mi je tad proslo kroz glavu kako jadno izgleda naspram ostalih momaka njegovih godina i posmislio sam u sebi da necu valjda i ja ovako jadno izgledati sa osamnaest. mislim da sam izgledao jos jadnije kada sam imao osamnaest godina. ovo pricam iz razloga sto cesto vidim iskompleksirane ljude, ljute ljude, cangrizave starce, lose roditelje, supke, licemjere, pacenike i pacenice, uglavnom jadnike. vidim ih i strahujem da cu biti poput njih. strahujem da ce se ponoviti ista situacija koja je bila sa onim momkom.

u svakom gradu sam dobijao odredjene karakterne crte, valjda se pokupe od ljudi iz okruzenja, a i neke se izgube - valjda one koje u datim vremenima ljudi u okruzenju nisu imali. e to je onaj labilni karakter o kojem sam ranije govorio. volio bih da sam bio i djubre najvece, ali da sam barem kroz sve ovo ostao vjeran sebi.

nisam vise siguran ni da li je moguce da se vratim samome sebi, jer se vise stvarno ne sjecam ko sam bio. tom osjecaju gubitka sebe je doprinjela i cinjenica da sam sa cetrnaest godina otisao od kuce i jednom mjesecno kuci dolazio za vikend. onda sam na faks otisao opet u treci grad, a moji su preselili u drugi i tada sam kuci dolazio svako dva mjeseca. poslije faksa sam otisao u cetvrti grad i radio tamo, a moji su nastavili da zive u drugom gradu i kuci sam dolazio jednom u dva ili tri mjeseca. sada sam se vratio u taj drugi grad, zivim sa svojima i pojma nemam ko sam. stranac sam i u vlastitoj kuci, a i u vlastitoj glavi.

cellar door
http://cellardoor.blogger.ba
19/10/2018 09:01