cellar door

"Onda kad vam izgleda sve izgubljeno, tek tada počinje pravi život." L.T.


24.09.2018.

o A.



kao klinjo na pocetku srednje sam bio ubijedjen da je "Marija" zapravo plagijat na "Lady in black". izgleda da ipak nije.

pjesma me najvise podsjeca na prvi razred srednje skole. tada sam ju najvise slusao. od tada se ne moze reci ni da sam ju posteno poslusao. najvise me podsjeca, jer me sve vezano za taj period podsjeca na to, na tadasnjeg najboljeg prijatelja s kojim je moje druzenje prekinuto iznenada i na nesvakidasnji nacin.

sjecam se i noci prije nego sto cemo se rastati, tada nismo imali pojma da nam je to zadnji put da tako sjedimo i pricamo. ali se jasno kao dan sjecam da sam mu rekao da osjecam, da jasno osjecam i skoro pa mogu da dodirnem promjenu koja ce uslijediti, ali naravno nisam imao pojma da ce nas ta promjena i rastaviti za sva vremena.

pola godine kasnije smo setali skupa. bio je decembar i ja sam kupio krofne kod "Kike". bile su punjene dzemom i tek izvadjene iz pekare. sjecam se da sam papirnu vrecicu drzao u kapuljaci iza glave jer je bilo toliko hladno da sam jedva drzao i onu krofnu koju sam jeo. ne sjecam se da li je A. uzeo ijednu krofnu od mene.

to je bio prvi put od one noci da smo skupa, a zadnji put da setamo zajedno i zadnji put da jedemo Kikine krofne. bilo mu je krivo jer sam se promijenio i zato sto su mi bile glupe sve te stvari koje smo do tada skupa radili. kasnije smo otisli pred njegov haustor i tu smo stajali kao svaku noc, bez izuzetka tokom prethodne godine, i pricali do kasno u noc. on je meni navodio razloge zasto ne moze da shvati da sam postao takav, a ja sam njemu navodio razloge zasto on ne bi smio da ostane onakav.

A. mi je dugo vremena bio najdraza osoba na svijetu. imam osjecaj da je bio moja istinska srodna dusa i od svih "najboljih prijatelja" koji su se smijenjivali kroz odrastanje, kod njega me najmanje stvari nerviralo i evo bas sada ne mogu da se sjetim nijedne. mozda je nije ni bilo - mozda mi je zato bio tako drag!

on je mozda i jedina osoba s kojom mi nikad, ama bas nikad, nije bilo dosadno. nikada nije bilo neugodne tisine i nikad nije bilo praznog hoda. nije bilo nikakve telepatije i nismo bili homići, ali smo cesto znali tacno sta onaj drugi misli. nikada me nije povrijedio i ucinio da se osjecam neugodno, a ni ja njega. satima smo pricali i opet nam je bilo malo svaki put.

evo sad mi naumpade kako smo se nafurali na jedan film pa smo stopirali i isli u okolne gradove, a tada smo bili prvi srednje, bez marke u dzepu. bilo je to glupo iz sadasnje perspektive, ali tada smo mislili da mijenjamo historiju. sjecam se kako smo pricali o tome kako cemo ustediti pare za odlazak na EXIT. to je bio san snova tada i najveca moguca avantura koja se mogla dozivjeti. muzika, pice, cigare i djevojke. mastali smo i planirali svaki detalj. razmatrali sta sve mozemo prodati od nasih stvari ako ne bude dovoljno para. gledali smo mjuzikl "Hair", samo zato sto je to bio dio imidza iako sam htio dusu da ispovracam jer mrzim mjuzikle.

poslije toga sam ionako slabo isao u rodni grad, a njega sam jos slabije vidjao u prolazu, gotovo nikako. nije ni da je bilo neke razlike kada ga vidim, svaki put smo se pravili da ne vidimo jedan drugog. prosle godine, kada sam nakon cetiri ili pet godina otisao u taj grad mislim da sam ga vidio dok sam sjedio sa rodjakom na kafi. prosao je sa jednom poznatom gradskom pijanicom kraj mene na terasi kafica. nisam siguran da li je on mene vidio. mozda me ne bi ni prepoznao, jer mi je dosta ljudi reklo da sam se promijenio. znam da ja njega jesam vidio, ali i da sam nakon svih ovih godina bio nepomican i prikovan za stolicu.

to je bio zadnji put da sam ga vidio. ulazio sam ponekad na njegov profil na fb i vidio da studira u jednom manjem gradu. tj studirao, valjda je zavrsio do sada, a mozda i nije. ne znam sta radi, ali mislim da se druzi sa nasim starim drustvom. njih se vecina odrzala na okupu, a ja sam jedan od rijetkih otpadnika. mislim da i dan danas onako grupno svi idu na ljetovanja i zimovanja, barem ovo bećara medju njima, a vecina ih je takvih. volio bih da ga vise nikada u zivotu ne vidim, ne zato sto ne zelim da ga vidim nego zato sto bi me to raznijelo kao nikada do sada.

ovdje ispod je par pjesama koje smo cesto slusali skupa. slusao sam svaku od njih dok sam ovo pisao.

sudbina je cudna stvar. nikada ni sanjao nisam da cu zavrsiti ovako, ovdje.., a da ce oni svi ostati na okupu - bez mene.











19.09.2018.

devize i akcize, na dobrotu.



zavrsio je prvi polumaraton u mom zivotu. nisam uspio u svom cilju. jucer sam gledao video u kojem jedan rekreacioni trkac govori kako je bitno takmiciti se samo sa sobom. obarati svoje rekorde, pomjerati svoje granice. to sam i pokusao i ovaj put nisam uspio, to da istrcim ispod dva sata. bio sam blizu, par minutica me dijelilo od mog cilja, ali ne ovaj put. moram priznati da sam bio malo razocaran, a da nisam nista ocekivao vjerovatno ne bih bio. kad malo bolje razmislim do prije 4 mjeseca nisam mogao istrcati 200tinjak metara. tako da ocekivanja razgulite!

ocekivanja i poredjenje sa drugima me cesto znaju baciti u ocaj, zato sto sam slabic. imam tu jadnu potrebu da gledam u zivote drugih i gledam gdje su oni, a gdje sam ja. cinjenica je da me zadnjih nestoviseodpolagodine nema ni na mapi. hocu da kazem da i nije bas sjajan osjecaj kad bacim pogled i misao o tome. naravno da se trudim da to ne radim, ali kao sto rekoh slabic sam.

uskoro su izbori, a ja sam evo devet mjeseci kasnije i dalje prijavljen u proslom gradu. nemam zdravstvenu knjizicu, ne mogu da kupujem mjesecnu, nisam prijavljen na biro. pokusavam da napravim licnu kartu, ali je procedura prilicno komplikovana kada je vlasnik stana van zemlje. naravno da me nervira sto moram te neke zk izvadke da trazim i nosam i izjave, ali kad malo razmislim kako je ikako moguce da se donedavno mogao prijaviti kojegdjehtio?!

preksinoc sam dozivio blazi mozdani udar i bol u prsima. nije pravi udar, a bol u prsima je isto tu iz pjesnickih razloga. razlog bi vecini vjerovatno bio smijesan. mozda se iz posta nece dati primjetiti i vjerovatno necu dovoljno detaljno opisati situaciju, ali uglavnom radi se o razocarenju u jednu od najdrazih osoba na svijetu. nije nikakva melodrama ni patetika. ukratko, radi se o tome da sam mislio da barem on malo manje misli samo na svoje dupe i svoj interes. radi se sjajnoj mladoj osobi. bolja je osoba od vecine vas koji ovo citate :D jel ima neko ko ovo cita? uglavnom na tako hladan i opusten nacin je pricao o tome kako se sve sto radimo mora i treba raditi jedino u nasem interesu. cak i stvari koje su ucinjene u ime nekih visih ciljeva. eto to mi je bilo krivo. taj dio pogotovo, a i sama cinjenica da sam tek tu i tada shvatio da je on mozda zapravo samo jos jedan u nizu interesdzija, kakvih ne manjka nigdje na planeti. najsmjesnije je sto sam mislio da ga znam u dusu. par puta sam ga pitao je li normalan. par puta sam ga pitao jel svjestan sta prica. on je bio iznenadjen mojom iznenadjenoscu. mislim da je bio i uvrijedjen, ali ne znam da li to treba da me dotice - kao sto ni njega ne dotice nesebicna zrtva desetina ljudi.

jos jednom sam shvatio da sam mulac, da sam jos zelen, mozda zeleniji nego ikad ranije.
zelembac pravi nema sta. zivotna mudrost na nivou dvomjesecnog tornjaka. shvatio sam da nemam pojma ni o kome, pa cak ni o onima koje sam smatrao srodnim dusama.

isto tako, daleko bitnije nego ovo iznad - shvatio sam jos jednom da je jedini nacin da se nesto uradi na pravi nacin i potpuno iskreno da se radi bez ikakvih ocekivanja i zelje za aplauzom. u radu biti u prvom redu, a u primanju zasluga u zadnjem - to je moja deviza, bila i ostaje dok sam ziv ako Bog da!

06.09.2018.

stolica!

niko pojma nema sta prica. prije sedmicu mi lik kaze nesto sto nije imalo nikakvog smisla. veze sa zdravim razumom nije imalo, a on sav samouvjeren. presutim ja i sinoc kazem to sto je on rekao, tj napisem. jutros gledam odgovor - cudi se kao, sto tako mislim i govorim, a ja ga citiram!!!!!!

baljezgaju, nabacuju, pametuju, silu prosipaju, a niko blage veze o zivotu nema. jutros dolazim ovdje u firmu kad ono ljudi mi zamijenili stolicu. da je nesto gdje cu sjesti jednom u par sati pa i nekako, ali tu sjedim po cijeli dan! od osam sati na njoj sam barem sest! kako? zasto? bez pitanja! razumijem da sam novi i da nisam dio tima jos uvijek, iako kako vrijeme prolazi sve manje i zelim da budem, ali majka mu stara pa znate li biti ljudi??

prekinuo me poznanik kojem je nesto trebalo prevesti, tako da nemam pojma o cemu sam mislio da pisem. vidim ova prva dva paragrafa i vidim da sam bio ljut :D

onom liku sa pocetka posta sam rekao da mi vise politiku ne spominje, a ova stolica - pa i nije tako losa, samo sto nema tockice kao ona stara i ne moze se podesavati visina, a ja imam duge noge.

inace doruckujemo oko osam. svako sebi kupi po nesto, neko jede kod kuce. ja nemam tu naviku jer ne mogu da jedem bilo sta kada se tek probudim. popijem kahvu i pokret. mama je ova dva tri jutra pravila onu vodu toplu sa mlijekom, cini mi se da je i limuna stavljala. i to je fino srknuti prije kafe.

sinoc sam mislio da pisem o sudbini, ali sam bio preumoran, a sada mi se stvarno ne pise o tome, tako da cu sada da zavrsim ovaj post, ovako nikakav, da pojedem ove krofne i napravim si kahvu i konacno nastavim sa radom.
30.08.2018.

morning routine

jutros sam vidio jedan od najljepsih prizora u zadnjih neznamnijakolikodana. kroz maglu su se probijale zgrade, bosmal na krajnjoj desnoj strani, a iza svih zgrada je bio ogromni krug iscrtan na maglovitoj zavjesi. kako sam pedalao dalje, taj krug je polahko postajao sjajniji, a ta magla nevidljivija - da bi na kraju pocelo da sija, a zgrade su vec davno ostale iza mojih ledja.

gledao sam starce kako trce i sjetio se da su zapravo bas oni i pretili veca inspiracija od superiornih atleta. vidio sam beskucnika, a moguce da je i izbjeglica, na skoro pa istom mjestu kao i jucer, s tim sto je danas slikao Miljacku mobitelom, a jucer je prao noge na obliznjoj cesmi. vidio sam neku staru metaliku kako se vuce na posao, jednako nesretan kao i ja sto je morao iz kreveta. vidio sam plavusu obucenu provokativno kao i obicno i niko ziv me ne moze ubijediti da joj jedini cilj nije  da ju jedu ocima, jer zasto bi inace.. kome i cemu?

jutra su prelijepa ma gdje se nalazili, tada se vecinom moze vidjeti posteni i radni narod, a gnjida skoro pa ni nema. jutra i zime su jedinstvena prilika da sve bude prekriveno odredjenim plastom pa da izlazak napolje bude i podnosljiv.

jedva cekam ovo zahladjenje koje pocinje za par dana. najave kazu da ce skoro pa mjesec dana biti ugodnih 23-24 stepena dnevne temperature. jel to taj beloved sweater weather? I guess so. na ovim prostorima poznatije kao vrijeme za duksericu.

htio sam da pisem o tome kako je otac neku noc pricao o jednom od ranjavanja. jedan "nas" je je bio zapricavan od strane jednog "njihovog" kada je rpg pogodio mjesto gdje su se nalazili i to tacno kada je moj otac zaustio: "Hasane, taj te zapricava, a jedan tamo te 'snima' svo vrijeme."
kaze da je taman zavrsio recenicu kada je rpg pogodio improvizirani zid ispred njih i bacio ga par metara, a na njega bacio gelere (koje je kasnije vadio cakijom), ostatke zida i blokova i velika zeljezna vrata. Hasan se na svu srecu sklonio na vrijeme, pa je na kraju prosao bolje od moga oca, iako je on bio primarna meta. oni su bili udaljeni oko 10-15 metara. vodile su se gradske borbe. vjerovatno je bio lijep i suncan dan, pa je raspolozenje bilo na nivou. nasi ljudi, vjecito naivni, su zaboravili da je dusman uvijek dusman, nebitno da li je on tebi kumio dijete ili ti njemu.
sjecam se kako mi je mama cesto pricala da je njenom ocu izvjesni Mato ili tako nesto, kad su isli kroz sumu sa sjekirama rekao da ipak on prodje naprijed, moj dedo, jer nikad se ne zna. dakle na neki nacin je svjestan i bio je dovoljno dobar da prizna da u njima ima nesto dusmansko prema nama.

neka tumaci kako ko hoce. ljepota bloga je sto nigdje nije lakse zaobici raspravu kao kad ovdje vidis suvisan i glup komentar.

babo je bio ranjen jos par puta i svaki put se brze bolje vracao na liniju. nikada ne prica o tome, a ni ja ne pitam. vjerovatno ne bih saznao ni za ovaj dogadjaj da tu noc nismo imali goste. kasnije je ranjen u uho, glavu i jednom u ruku. kaze da mu uho nikada nije prestalo "zvoniti" nakon onog rpg-a.

kako li bi nasi zivoti izgledali da do agresije i muckog napada nikada nije doslo?

24.08.2018.

ova stvar mi raznosi mozak! slusalice obavezne, kvalitetne slusalice ^^

top comment za pjesmu, da i to odmah rascistimo:

AZ GAMINGHD
1 day ago (edited)
Close your eyes and move em from left to right to left to right to left to right .....😍
a ja kazem moze i glava



kanal je svakako preporuka. svaki put kada pisem post moram da otvorim chrome jer u firefoxu ili nisam skontao ili je malo glup onaj text editor za blog. umoran sam i bas u ovakvim trenucima nadjem da nesto pisem, ali sam znao da ako ne sada, onda kada?

nije ni da imam ista bitno da kazem iako mi se pomjeraju zivotne tektonske ploce, a ja stojim kao mulac i cekam cunami da me zapljusne i sapere sa lica zemlje. sad mi evo naumpade da mi je danas pricao poznanik kako ima dokaza da Rohinje oni budisti nikako nisu ubijali, kako su to prenijeli svi svjetski mediji i da je sve bila medijska varka. u razloge nismo ulazili niti smo ih nagadjali, iako mi ih je par odmah proslo kroz glavu. pricali smo o moci medija i o tome kako se ne moze nicemu vjerovati. njih dvojica su rekli da pretjerujem kada sam rekao da i o isilu ne mozemo puno toga sa sigurnoscu reci i da twitter acc koji je otvoren sa njihovim imenom mozda uopce nije njihov. naveo sam i primjer nedavnog (par mjeseci, to je nedavno) hemijskog napada u Siriji, za koji je okrivljena Rusija, a sa kojim vjerovatno nije imala veze, zapravo ga vjerovatno nije ni bilo.

mozda mi je to sad naumpalo zato sto mi je taj isti lik nocas preko vibera poslao i preporucio ovu pjesmu. evo sada se znojim, ali ne od sparine - sparno nije, mislim da je od umora i od muke neke. kao sto rekoh umoran sam, al ono bas. Bajram, rodbina, kratki izlet u planinu i jos pokoja avantura ovih dana su me bas izmorile. docekale su me sa sirokim zagrljajem sve obaveze koje sam ostavio, barem su one uvijek tu. propustio sam par dana trcanja i to mi je krivo, nocas je bila laganica. ovaj vikend slijedi jedan tezi test, a finalni test je vikend nakon toga, a nedugo zatim ce biti vrijeme i da se oficijelno testiram. :)

youtube je fakat cudesno mjesto i kada bi imao stotinu zivota cini mi se da bi bilo malo da pogledam sve sto me interesuje, a tu jos ne brojim cat videos.. bitno je odrediti kriterij koji mora biti strog inace se nista nece stici. dio tog kriterija ne bi bilo zgoreg sprovesti u svakodnevnom zivotu, recimo da sada kazem sebi da odem i spavam jer cu se sutra proklinjati i mrziti kad ne budem mogao gledati na oci, a obaveze mi budu trcale u zagrljaj.

22.08.2018.

music box

06.08.2018.

one day in...

sparina i tezak zrak. izmedju ostalog to je ono sto me trenutno tjera iz Sarajeva.
bio sam u posjeti kod prijatelja za vikend. otisao sam u petak uvecer, a vratio se sinoc, slomljen. dug je put, a pogotovo kada se i psihicki izlomis.

odlazak tamo je bio maciji kasalj. vrijeme provedeno tamo je najsladje vrijeme u zadnjih par mjeseci, da budem precizniji, od zadnjeg puta kada sam bio na tom istom mjestu prije cca 3 mjeseca.

a kada je trebalo da se vratim, jucer, otisao sam na stanicu u pola jedanaest jer mi je bilo receno da imam bus u 15 do 11. bilo je vec 5 do 11 kada mi je radnik na stanici rekao da ako cekam bus za taj i taj grad da dodjem u 12i10 jer nedjeljom nema busa u 11. sreca pa mi je prijatelj jos uvijek bio tu pa smo autom otisli do njegovih na dorucak. opet me odbacio na stanicu malo prije 12 i morao je da ode u stan koji renovira. i taj bus je kasnio, ali je barem stigao oko 12 i 20.

frka je u tome sto moram da stignem na bus koji je u 14 i 20, ili sam bar ja tako mislio, a do tog busa i tog grada moramo preci granicu i vozikati se oko sat i po. kada sam krenuo da udjem u bus vozac me vratio jer nije bilo mjesta. izasao sam ispred busa, osamucen, jer nisam znao kud cu u vraga sa sobom sada. poslije mene je jos jedam covjek okusao svoju srecu, ali je i on uskoro bio zamoljen da napusti bus. u medjuvremenu se kondukter vratio u bus nakon smjestanja kofera par sretnih putnika i pozvao me u bus. ipak je bilo mjesta za jedno. bio sam presretan, ali osjecaj olaksanja je prestao cim sam se sjetio da sada ovisim o cekanju na granici.

sjedio sam u busu i vecinu vremena sam gledao djevojku koja je sjedila ispred mene. neprimjetno naravno, iako mislim da me je vise puta uhvatila kako zurim u njeno prelijepo lice na ogledalu koje je bilo iznad nje. posto je ona sjedila na prvom paru sjedista odmah iza ulaznih vrata u bus, tu iznad njene glave na procelju busa je bio jedan retrovizor. nisam siguran za sta sluzi, mozda da vozac vidi ako ima neko da izadje na zadnja vrata. uglavnom, ljepotica je imala prelijepe usi, prelijep vrat, prelijepu kosu, prelijepe tanke prste i mrsave ruke, prelijepo lice i prelijepe naocale. sve u vezi nje je bilo prelijepo. prelijepo je vadila male domace jabuke i prelijepo ih je jela. prelijepo je brisala ruke maramicom i jos je ljepse vadila i jela iducu. na neki posebno prelijep nacin je krivila glavu kada je gledala u prelijepi pejzaz koji je brzo nestajao sa desne strane busa. ona je sjedila ispred mene do prozora, a ja sam sjedio kraj neke starije gospodje koja je sjedila kraj prozora.

slusao sam zadnju epizodu jednog podcasta o trcanju koja je izasla jos prije godinu dana, ali to mi nije bilo bitno. ono sto je bilo bitno su price koje je urednica podcasta odlucila da objavi kao zadnju epizodu, a u kojoj ljudi raznih profila i pozadina pricaju zasto trce. da sam sam bio vjerovatno bi bilo i suza jer je bilo stvarno dirljiviih prica, a bilo je tu i smjesaka koje sam pokusavao da prikrijem jer se uvijek osjecam nekako manijakalno kada slusam nesto smijesno u javnosti.

citala je knjigu koja se zvala nesto poput: "zene koje trce sa vukovima", ili nesto poput toga. prilicno sam siguran da sam nekad negdje cuo za tu knjigu. nakon mozda pola sata citanja je zaspala. uskoro smo ulazili na stanicu u tom gradu, a ja sam u strahu pogledao na mobitel svakih deset sekundi. bilo je 14i15, a bus koji sam ja pokusavao da uhvatim je polazio u 14i20 sa te stanice. brzo sam izasao iz busa, dijelom zaleci sto znam prilicno pouzdano da ju vise nikada necu vidjeti, a stvoreni smo jedno za drugo. :P

zurno sam prosao ispred buseva i trazio natpis koji zavrsava na "...-Sarajevo", ali ga nije bilo. jos jedno sam letimicno presao preko ploca i naziva gradova u busevima, ali Sarajeva nije bilo. nakon toga sam otisao u biletarnicu samo da bi mi gospodin koji radi tamo rekao da bus u tom terminu nikad nije ni postojao i da me je prijatelj pogresno informisao. to mi je zapravo rekao zet od prijatelja kod kojeg sam bio, a koji zivi u tom gradu. kraj mene se stvorio jedan momak koji me pitao da li i ja idem za Sarajevo. rekao sam da da, na sta je on predlozio da pokusamo da stignemo bus taksijem jer bi iduci bus morali da cekamo do kasno u noc. tako smo i uradili iako nismo znali koliko ce nesto takvo kostati. taksista je vozio brzo i ludo i bio vidno isfrustriran sporim vozacima, a takvih je tada bilo vise nego ikada na cesti, ili se to nama samo tako cinilo taj dan.

bilo kako bilo, stigli smo bus na jednom prosirenju kraj ceste i taksista nam je uzeo samo pet eura, sto je bilo super s obzirom na kilometrazu. mislim da bi nam ovdje u Sa uzeli i prljave carape sa nogu za tu voznju. platili smo po pola i usli u bus. kada smo konacno usli, opet stres, ili sto bi nasi dragi rodjaci i tetke rekli štres. kondukter nam govori da mozemo da ustanemo sa mjesta gdje smo sjeli da su ta mjesta rezervisana i da trazimo mjesto pozadi, a i tu mozemo da se vozimo samo do iduceg grada pa cemo vidjeti hoce li biti mjesta. sjeo sam kraj neke stare zene - tu je bilo zadnje slobodno mjesto u busu. sjedili smo tako barem pola sata prije nego sto ce se debili sjetiti da nam kazu da se bus pokvario i da cekamo novi da dodje. svi su vec bili izasli iz busa. kada je novi bus stigao tek tada sam pouzdano znao da sam na sigurnom, jer je bio veci i bolij od prethodnog, ali opet sam bio nervozan jer je taj dan bas sve sto je moglo da podje po zlu i poslo.

stigao sam oko 22h u Sarajevo i slomljen, gladan, zedan i sa glavoboljom se odvukao do tramvajske. usao sam i drzao se za sipku najjace sto sam mogao i molio Boga da se ne srusim pred svim onim ljudima. jedva sam se popeo uz stepenice na vraziji treci sprat i pozdravio se sa svojima. nisam mogao da jedem nista iako sam samo doruckovao to jutro u kuci roditelja mog prijatelja. jeo sam hladne smokve iz frizidera i pio kafu. onda sam legao da spavam, a jutros sam oko pola deset kada sam se probdudio poslao poruku da necu moci da dodjem na "posao" i nastavio da spavam.

30.07.2018.

captain of my feelings

licni rekord (sadasnji i jucerasnji) - 13.8km. bio je predobar osjecaj istrcati to i ne osjecati se kao da me tenk pregazio, jer je to uobicajeni osjecaj poslije long run-a.

danas 3.5 milja, tj 6km ez ili ti ga easy pace, dodje nesto kao recovery poslije long run-a. e to je vec zeznuta stvar :D

sto ne znaci da nije uzitak, jer svaka bol treba da nas podsjeca na nasu velicinu, rece neko nekad. ne znam ko, ne znam kada. danas sam naisao na tu recenicu u svom dnevniku iz srednje skole. nasao sam ga slucajno pa rekoh da prelistam, kad tamo dio jedan u kojem sam zapisivao mudre izreke i u dnu stranice objasnjenje autora (mene) - citatelju (meni, vjerovatno bas za ovaj dan, kad nabasam na dnevnik nenadano i ne budem imao pojma zasto nisam zapisao mudrace): "*Ne znam ni sam zasto, ali necu pisati imena mudraca."

vjerovatno kako bih se samo fokusirao na mudrost rijeci i kako bih izbjegao povezivanje izrecenog sa osobom ili vremenom u kojem je zivjela i mogucim okolnostima u kojima je izreka nastala.

kasno je, trebam da se kupam, ali to mi je najmanji problem, problem mi je leci sa mokrom kosom. mrzim to. isto tako mi je problem ustati oko osam i onda pokusati poravnati tu kosu. ali evo sad mi naumpada da kacket cuda cini!

pozelio sam bike. pozelio sam sumu. pozelio sam voziti bike kroz sumu.

27.07.2018.

Tres Leches

bio sam sa rodjakom kojeg sam vidio dva puta u zadnjih sest godina.
pricao mi je o tome kako mu je lsd najdraza stvar, o tome sta je trip sitter i o tome sta je sve vidio na silnim tripovima.
pricao mi je o tome kako je on vjernik, kako je uvijek zapravo bio vjernik.
taj prvi put kad smo se vidjeli, a bilo je to prije 2 ili tri godine, ne sjecam se, je rekao kako je postao ateista i kako ga niko ne moze ubijediti da ima Boga.
ah da, postao je i vegeterijanac prije mjesec dana. pogledao je dokumentarac o ubijanju zivotinja i ne moze da vjeruje da su ljudi takve zivotinje. on zbog toga pati.
on nikada ne bi jeo meso, a zbog cevapa bi vjerovatno povratio. jeo bi meso jedino kada bi on sam zaklao tu zivotinju. sve ostalo je industrija, veli on.
rekao mi je kako je prozreo svoju mamu, moju tetku, koja je pokusavala u pocetku da mu podmetne meso u hranu. ona je mislila da je to samo faza i da ce ga proci.
zato sto je probao gljive, razne supstance, a lsd i dalje koristi njegovi misle da je drogeras.
pricao mi je o knjizi koju ce da napise. vec iz prve recenice se vidjelo da je zapravo on glavni lik, iako to nijednom nije rekao ili sugerirao. ljubic kliseizirani.
pricao mi je o muzici koju voli i slusa. nije mu se svidjelo to sto ja stalno pokusavam da otkrivam i slusam nesto novo. sjetio se da sam mu ja pokazao Zeppeline i zahvalan je zbog toga.
voli Nirvanu kao i ja. pokazao mi je "NEVERMIND" istetovirano na ledjima.
on je jeo cheesecake, ja sam jeo tres leches. probao je i krivo mu je bilo sto me nije poslusao i uzeo isto, a ja ga tu mahsuz doveo da proba. nejse.

nevezano za to, mrtav sam umoran. imam podocnjake.. imam strasne podocnjake. sam se sebe bojim.
doslovno. ne bih volio naici na sebe u mraku. danas sam shvatio da je trcanje jos sladje kad boli. kad boli toliko da jecas naglas i molis Boga da neko bas u tom trenutku ne naidje iza ugla i cuje te, iako pokusavas da prigusis te zvukove. u nekim trenucima mislim da cu se doslovno raspasti, da ce mi se noga odvojiti od tijela u preponi, a druga u koljenu i da cu se samo srusiti tako.
ljudi su glupi, kao i inace. dobacuju. nesto izmedju podrske-zezancije-sprdancije-machoizma/pred/djevojkom i ne znam ni ja cega. vjerovatno neka mjesavina svega zapravo. najvise me nerviraju "porodicni ljudi" koji zauzmu cijelu stazu i cesto mozes da ih cujes, kada se nekako uspijes provuci pored njih i njihovih derista (koja ce biti ista gamad kada porastu, sto posto!), kako nesto komentarisu onako ljutito i pogano. iskompleksirano. bolesno. najvise takvih stvari i cujem u fragmentima razgovora. ne trcim sa muzikom, niti planiram. bike vozim uz muziku - uvijek, ali trcanje, iako teze, mi je sladje bez muzike. samo moje misli i misli svih debila koje usput cujem htio ili ne. sve vise mi se gadi ovaj grad i sve vise mi se gade ljudi (a takvih je najvise cini mi se) kojima su doseljenici iz Istocne Bosne i Sandzaka krivi za svako zlo u ovom gradu i ovoj zemlji.

25.07.2018.

chills!


Noviji postovi | Stariji postovi