cellar door

"Onda kad vam izgleda sve izgubljeno, tek tada počinje pravi život." L.T.


06.02.2019.

nevermore

31.01.2019.

S.K.

uvijek ima sta da se radi, i evo bas maloprije sam se uhvatio samo na par minuta kako sjedim i mastam uz muziku. sjedim i mastam uz muziku! nakon koznakolikovremena.

jednostavno sam zaboravio na cinjenicu da mi je to potrebno kao kruh nas svagdasnji. kako je danas samo podcijenjena samoca. kamo srece kada bih svaki dan imao nekih pola sata da mogu da samo sjedim i razmisljam, a nemam. proslo je dosta godina otkako sam zadnji put i imao. sada je uvijek ona klasicna - trka, frka. uglavnom, bilo je slatko tih par minuta, a sad sam se vec vratio u ovaj uobicajeni oklop i stanje uma, razmisljam u isto vrijeme o svima koji su mi nanijeli zlo ili nepravdu, razmisljam o tome kako moram da nastavim da citam knjigu koja je kraj mene, razmisljam o zivotu i smrti, razmsljam kako moram da se kupam i skratim malo bradu i nokte, razmisljam kako moram jos stosta i onda opet spavanje, pa budjenje pa posao i tako do kraja zivota haman.

ne kontam evo kako ljud koji imaju porodice stignu da jedu ikako, a kamoli sta drugo, i mozda zvuci sebicno i nezrelo, ali vec sada mi je tako zao sto necu imati vremena za mnoge stvari ako ikada budem porodicni covjek, a pogotovo ako budem imao (a nadam se da hocu) punu kucu djece.

kao i obicno mislio sam da napisem neke totalno druge stvari, ali vjerovatno je i bolje sto postoji raskorak izmedju mozga i prstica na tastaturi i mojih namjera. uglavnom, prije dva dana sam saznao da je umro moj drug iz razreda iz srednje skole. bili smo prilicno bliski, pogotovo tokom prvog i drugog razreda. zahvaljujuci njemu otkrio sam sjajnog Marchela i Eminema (ovaj put poblize). cak sam napisao i pjesmu ili dvije koje su vukle korijene iz svega toga. nije bolovao ni od kakve bolesti, bar se nije znalo da jeste. nije se ni patio, sto mi je jako drago i sto zelim svima nama. legao je da spava, i samo je jednom ujutro ustajao da ode do wc-a. poslijepodne su primjetili da jos uvijek ne ustaje, ali tada je vec odavno sve bilo gotovo. imao je samo 26 godina.

27.01.2019.

52 stranice, sad sam vidio



jucer cijeli, i danas dobar dio dana me glava bolucka. onako istiha, kakogod nedovoljno da drmnem jedan analgin. to je jedina tableta koju pijem. imao sam nedavno ozbiljnih problema sa grlom, redovno imam temperaturu i bolesljiv sam nekakav, osjetljiv. svako malo kisem, smrcam i kisem. dobro, pretjerujem, ali mi je nos zacepljen dobar dio godine. cak i ljeti, ne pitajte kako i zasto jer ne znam. mislim da su sinusi u pitanju jer mi se nekad onaj dio iznad nosa, a izmedju obrva, nadigne i napuse. danas sam ipak popio tabletu nekad popodne, ali nije pomogla. moguce da je i od umora, a sve nesto mislim da i to sto gledam u laptop najmanje 12 sati na dan (SVAKI dan) ima neke veze sa svim tim.

sve cesce radnim danima spavam od pet i po do sest sati. ne sve cesce, nego je rijetkost da nije tako u zadnjih pola godine. i dok mi je drago da je tako, jer ima vise vremena za sve, tijelu nije drago jer nije naviknuto. tako se cesto desi vikednom, bas kao i danas, da odspavam nekih desetak sati. pravo onako medjedski. i ne bude mi drago jer mi je stvarno zao vremena. one price o tome kako i tijelu treba odmor i sl necu vise da cujem jer ne vjerujem bas u njih kao nekada kada je svaka uciteljicina bila slovo u kamenu. svakako da treba odmor, cak i masinama treba odmor ili bar dobro podmazivanje, ali mislim da i duzina odmora moze da se skrati.

danas sam skoro pa cijeli dan proveo u citanju raznih tema, tekstova, isjecaka i biljeski. nakupim ja tako po 268 otvorenih tabova. to mi je nekako postao prosjek u zadnjih par mjeseci. jos u petak sam imao bas toliko - 268 tabova otvorenih. ne budu svi otvoreni u isto vrijeme jer ima program koji ih grupise da ne usporavaju rad racunara i brzinu ostalih tabova. danas sam se pored "Priče o vezirovom slonu", najvise time zabavio. skratio sam broj tabova na nekih stotinu i nesto. uglavnom duplo manje nego jucer i osjecaj je smirujuci, kao kada pospremim sobu. ovo sto je ostalo sam procesljao bar tri puta, ali sve preostalo mi je nekako bitno i imam osjecaj da ce mi bas sad zatrebati, pa je zato i ostavljeno. sada odoh da nastavim jer mi je ostalo jos pedesetak stranica, a onda jedva cekam da pocnem prvu knjigu od Sušića!

26.01.2019.

twilight zone



vlogovi blogovi,
john coltrane, wise man, e nije nego wise one.
pogledao sam, nisam se sjetio.

ljudi rade neka cuda na instrumentima, kidaju ti dusu i mozak. raznesu te i onda te ponovo sastave. eto to rade pojedini muzicari. mislim da je tolstoj jednom izjavio: sta hoce ta muzika od mene!

ja ne znam sta hoce ona od mene, znam sta ja hocu od nje. mislim da bi dobar dio populacije izvrsio suicid poslije poslusane bilo koje dvije pjesme sa vecine mojih playlista. bilo koje, dvije pjesme, zaredom i to bi mu i bilo.

najgore je kad ni ne kontas da si propo ko srbija. svi znaju, svi vide da se nesto desava, da se nesto slomilo u tebi, samo ti i dalje nesto kao guras i furas. mogu ja to, prodje to sve i tako dalje.

a slomljen si. nemas pojma sta se desilo. nije bilo odjednom. nisi placi*****, ali bi svakako mogao SAD da zaplaces (isto kao sto si prije sat vremena, dok si mislio o tome kako si jadan i grozan, i kako slabo pazis bilznje, a daljnje da i ne pricamo).

htio sam da pisem o ooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooo, o tome kako sam pas, ali sam i medjed, a i magarac. ponekad sam i svinja. rezim kao pas, al ono fakat pravi pas, kad mi neko nesto uzme iz ruke. ne dam ono malo svoje zapišane teritorije. ne dam jarane sikter! necu nikad prismrdit na tvoje, al odbij ba od mene. odmakni. makse! halou?

fakat prepoznam psece crte u sebi kad neko krene da uzme nesto sto radim. hej!, evo sad mi naumpade: danas u firmi, ovaj neki projekat koji radim (a koji mi je lik uvalio i otresao me kao slinu, pisao sam o tome, ovo dvoje troje redovnih citalaca ce se sjetiti. nije vam ovo dnevnik, ovo je obracanje naciji. jedan covjek i moze da vrijedi kao narod! ali kakav covjek! ne bilo koji, ovaj ne zasigurno.) i traze sad username i password ovi likovi da vide kako ide (sta vas ba briga kako ide, jel ja trazim od tebe tvoje dok jos radis da gledam i zakljucujem da je to fino, fino je fino jee. ne! pa? neka sam ba novi goni mi se!), i pitam ja a sto ce ti password? on se smije, kaze haj ne treba. ko tesko mu palo. hahah mrš! kasnije je dobio pass, pogledao je i zakljucio da je to fino, fino je fino je. siik!ter!!!

svjetlucaju staklene iskre pod nasim noohoogaamaa!

na licima!

sam! -samo cujem sam..

isto tako se najbolje ovaj ker u meni ukazao na maturi kad smo bili. sjedim ja sa nekom djevojcicom, i pricamo i trudim se pravo, bas se trudim jarane, satima se trudim, ono zapeo sam! al bukvalno zapeo, hahah u zivom blatu! i tako smo pricali i podudarnosti su bile prosto nevjerovatne! navija i ona za zelju, voli i ona nirvanu (tada mi je nirvanja bila sve), voli i ona ovo, gleda i ona ono, ode to.. sve. bukvalno sve, kao da je neko klonirao mene, pa fulio nesto dobio zenskicu neku umjesto mene muskarcine. ii tako meni drago sto smo stvoreni jedno za drugo, a totalno nesvjestan da je bilo prije toga one tequila two tequila, ili nesto tako. hocu da kazem da nisam vidio ko je kraj mene. i tu je bio neki lik, koji nije uopste bio s nama, a mi nismo iznajmili cijeli lokal, jer je to ogromno i skupo mjesto, dje si cijelo sta ima. i krenuo on da trazi cigaru od nje. kad sam ga ja pogledao stao lik u mjestu. ziva istina. a ja jado jadni, kost i koza, gladni iz bijafre, jos tada pogotovo. lik stao i dize ruke, ono kao predaje se, kaze samo da posudim upaljac. ja sutim ispratim ga pogledom i da ne duljim, sutradan tj ujutro mi je slala osamnaest poruka, a ja odavno dosao sebi i pitam se sta mi je ovo trebalo.. opet sam bolje prosao od jarana, ali ne bih sada o tome.

eto to je taj primjer drugi, primjer pseta u meni. mislim da je slikovit, i upravo u tom uvjerenju ga iznosim sada i ovdje. kada kazem da sam medjed to je, ono, klasika. cliche. mogu da spavam ko medjed. to je to.

sta je bilo iduce? magarac. moram se vracati gore, kao da sam pisao prije osamnaest godina ovo pa ne pamtim. magarac, pa eto i to je prilicno predvidivo. oj jesam dosadan sam sebi. vjerujem da dijelimo misljenje, pogotovo nocas. ;0
magarac sam glupi i tvrdoglavi. dakle, bilo koji magarac ove planete. otkrit cu vam tajnu. kad sam bio mali klinjo, u mom komsiluku je bila svakodnevnica da oni starijii supci pucaju cvoke nama djeci (ja to nikada nisam radio mladjima! iako ima nekih djela koja sam mrzio, a kasnije i sam radio. a zaklinjao se da nikada necu raditi te supaluke, ali zivot je cudan, uradis sta ne sanjas!), pa tako i meni. ali! ali! :D vecina onih koji su meni pucali cvoke osjetili bi insantno kajanje. imao sam daleko najtvrdju glavu i zvali su me tvrdoglavi, al ono bukvalno.

sjecam se jedne scene. na igralistu ispred moje osnovne (ovo nema veze s cvokama, toj prici je dosao kraj) smo visili svaki Boziji dan! kao i svaki dan prije toga ovi stariji supci nisu imali pametnijeg posla nego da dodju da vide sta mogu da nam taj dan urade. ne mogu svaki dan cvoke. ne sjecam se apsolutno sta su htjeli da urade taj dan i ja nisam dao logicno (čvoke sam pustao jer sam znao da njih vise boli, a sto se tice bilo cega drugog nisam se dao, a i otac mi je bio zeznut i to su svi znali pa nisu plaho ni dirali u mene). uglavnom sjecam se sunca, bilo je vruce, ljetni je raspust. sjecam se gola i velikog zida skole. sjecam se da sam imao kacket neki na glavi. jedan od tih papaka je htio da ga skine, a ja nisam dao i onda je potegao jako dok sam ga ja pridrzavao na glavi i onda je istrgao onaj dio naprijed, onaj kljun od patka, ne znam kako se zove. uglavnom, poslije toga sam ostao sa onom hadzijskom kapicom na glavi. hehe, lijepo djetinjstvo.



svinja. ovo sto pricam vrijedi naravno za svakog covjeka na svijetu. svakog covjeka i zenu. svakog covjeka i zenu, i svako dijete. djeca nisu postedjena. djeca znaju da budu najveci kreteni! stvarno to mislim. stvarno ne podnosim razmazenu djecurliju. ima li ista gore? ili plac! aaaaa!

svinja sam iz pohlepe neke, iz pohotnosti i zbog gladi neutazive! daj mi jos, daj mi jos, jos malo, e daj mi sad jos, daj mi i to, daj mi ono, daj jos onoga, daj i ono tamo sto je, daj mi i od onog lika malo, de od njega uzmi pa meni stavi, daj i od one, daj i od onih tamo molim te, e sad mi jos malo daj, daj mi sad i svoje, daj mi jos ako ima, ako nema nadji, napravi, snadji se.. daj meni. samo meni. me, myself and I. jeste primjetili veliko i? i je uvijek veliko u engleskom jeziku bez obzira na poziciju u recenici. jako sam pismen. ide li to, jos hocu! meni daj i samo meni, da mi ne fali. evo nakupio sam brdo, haj sad da drugo moze zafalit.



sada trenutno ovo slusam i drmam glavom. naprijed nazad. poznati pokret. pa nekad na stranu protresem. too. i jeza me neka prosla na onom prvom dropu. nice.

muzika nekako bolja kad odvrnes ove slushke. bar meni.

svinje jedu svoju mrtvu djecu, jedu govna, jedu smece, jedu sve sto stignu. pojest ce i covjeka ako ogladne dovoljno. sta vam je kreteni, o vi koji poredite kokos jadnu, koja -istina- zna da pojede sta ne treba, sa najsugavijim stvorenjem na planeti. i najsmrdljivijim. pa de samo skontaj koliko to smrdi, ne mozes prici na 18219981479187 nautickih milja (sad sam se mozda zeznuo, sta ako je nauticka milja manja od kilometra, a meni ovdje treba sto vece..). kako mozete svinju jesti?!!?!??!?!!??!?!?!?!?!?!?!



sada ovo slusam.

svinja sam jer uvijek zelim jos, zelim sebi i samo sebi. zelim za sebe. sve sto radim ja radim za sebe. kad odem s nekim na kafu, ne idem ja na tu kafu jer mi je ta osoba draga (iako mi mozda i jeste), idem da meni bude fino. ja sam sebi na prvom mjestu. ja pa ja pa ja, pa onda ostali. kontas.
ja hocu da je meni dobro. deep down se o tome radi. da li si spreman/na da sebi to priznas? sve radimo zbog sebe. da nama bude dobro. da smirimo griznju savjesti. zato sto neko mozda gleda. zato sto neko mozda cuje. sta ce reci ljudi.



sad ovo slusam. sta ce reci komsije. ogovaramo. lazemo. krademo. podvaljujemo. obmanjujemo. varamo!

na svakom koraku i u svakoj prilici. kako smo samo mračni. strašno! strahota. ima jedna recenica koja je teska. stvarno teska, to jeste - ako si dovoljno jak da to zamislis i vizuelno, ali i u nekim drugim dimenzijama. kaze, zamisli da okrenemo svoje duse naizvrat. da nam koža bude unutra, a nase uprljane duse da budu vani. zar ne bismo mi prvi od sebe pobjegli. ja znam da bih. nazalost. oci su mi zasuzile i klimnuo sam glavom sam sebi u potvrdu.



ovo je iduca numera. stajem. razmisljam. zato prodje cijela pjesma u samo jednoj recenici. ne pokusavam da smislim sta da napisem. o ne, gluposti same izlaze. razmisljam nakon sto napisem. razmisljam o sebi, o sreci i drugima. razmisljam o otudjenosti i o tome koliko bi ociju orosilo da sad umrem.
promijeni li se ikome zivot nakon sto umremo, osim roditeljima i najblizima? i sto meni tesko padaju tudje smrti. zasto mi je ovako tesko pala smrt mac millera? nisam za njega nikad prije cuo, do prije par sedmica. ali kad sam procitao pricu i tada sam mogao da placem ko godina, sto nisam, ali opet. zasto? odgovor je - osjetljivost. znam. ali zasto? zasto nisam osjetljiv kada se proderem na mamu svoju? zasto tada ne zacvilim ko pasce, sto i jesam?



ovo je iduca stvar. bas sam razbacan.

zasto je tako lahko uvrijediti? ONE KOJE SMIJEMO! zasto direktoru na poslu ne kazem u facu da hocu da povratim kad odvali da se smije onako glasno i bahato?! zasto se ne proderem kada moram da ponovim nesto treci put, dok objasnjavam sta sam i kako uradio, a nocas sam se mami proderao kada je trebalo samo jednu recenicu da ponovim, dok je ona bila u kuhinji i pravila nam palacinke. fuck! zaboravio sam palacinke.. fakat sam se tek sad sjetio. zasto onom papku ne kazem da bih malo da mu facu razvalim zato sto je rekao da i nije problem da se uzme ovaj neprofitabilni projekat jer cu ga ionako ja raditi? zato sto ne smijem. zato sto sam hijena ona pogana. sa onom savijenom kicmom. tj povijenom.

kad sam postao ovakav supak? kako? nije moglo odjednom. da li cu cijeli zivot biti beskicmenjak, OSIM u rijetkim situacijama? ko zna. ja ne!



ovo je iduce. koji dragulj xD

sad cu vikat nek se cuje, neka svijetom odjekuhujjeeeeee. dani su bez broja imena i boja. al fakat mi jesu. jesu ozbiljno. godinama. godine su bez broja, imena i boja. desetljece jedno cijelo, pa i malo vise. ne znam kako je pocelo i kada, ali odjednom je sve imalo manje smisla. i fakat nije da ponavljam sta ova govori, ali stvarno je osjecaj kao da sam ptica bez krila. ptica u kavezu, kakogod. osjecaj zarobljenosti i tjeskobe. osjecaj neostvarenosti. to su oni cangrizavi starci. nisu ostvarili nista u zivotu, pa im svako ziv kriv. i bas zato sto ih ne mogu ocima pouzdano znam da cu biti jedan od njih, blž (tolstojeva skracenica u dnevniku za: budem li živ - blž. covjek je bukvalno izmislio svoje aBd).



ovo je iduce. bas nekako ide poslije Esme rahmetli.

zaboravio sam da dodam da sam i pas i svinja zbog te pohote. jednostavno ne jenjava. cak stavise! opet, svjestan sam da je i ostatak planete takav, ali ja necu da budem takav. hocu da budem ludjak u ovom "normalnom" svijetu. hocu da budem mimo svijeta.



kao sto H.H. rece - njihove radosti nisu moje. i nisu. apsolutno ne, i to je jedina stvar koja me raduje. vjerovatno ne bih bio nista sretniji da sam sada udat za neku branimirovu nizozemku, koja donosi hljeb na sto dok ja sviruckam i spavam, ali zelja da mijenjamo mjesta je jaka.

ono sto je najevidentnije je potreba za profesionalnom pomoci. nije strasno, ali ima tu stvari za popravak. mozda i jeste strasno, mozda su ovako i oni najgori i najmracniji pocinjali.


mozda.

bas.

ovako.

a mozda i ne. mozda ce sutra da osvane lijep i suncan dan (nece!, po prognozi) i sve ovo cu da zaboravim. po automatizmu cu da se bacim na neki poslic ili obavezicu. upalim sebi neki film. dam si oduska, ionako nisam pogledao film zadnja dva mjeseca. mozda je do toga! salim se, znam da nije.



ovo je iduce. ironije radi, ne volim ga, cak stavise! bite me!!!!!!!!!!! jednostavno mi se svidja pjesmica.

dok jedes, dok popijes kafu, odradis ovo i ono. ode dan. ode vikend. nova radna sedmica. nove obaveze i stara pamet. koliko sam puta samo sebi obecao da vise nikada necu biti isti. zanimljivo da je skoro svaki put do tog obecanja doslo ispod tusa. ne pitajte me zasto jer odgovor ne znam. ima nesto inspirativno i nadahnjujuce u toploj vodi. je li se zato kaze izmisljati toplu vodu? nisam ni mislio.



iduca je ova sjajna pjesma. ime benda je nastalo bukvalnim prijevodom jedne rijeci sa neznamkojegnordijskogjezika. ;) (;



iduce je ovo, vec prva dirka me raznijela!



ovo je iduca pjesma, uzivajte!

i tako izlapi sve. ili ishlapi. skoro pa svaka odluka, a velike su. odluke. velike i odlucne i jake i opasne. sve su sto jedna odluka treba da bude. i onda to vise nisu. jer bas kao sto onaj punoglavac u nekom plicaku odluci da ce biti veliki i jaki jednog dana, i onda ja naletim i bacim kamen tu, i spljostim ga i njega vise ne bude, e isto tako zivot baci kamen i ne ubije me. jer ono sto te ne ubije ucini te sizifom!



zapravo sam gledao film iz spota. bio sam dijete, ali se dobro sjecam da smo ga gledali. i bio je bas super film. bas je godio romantiku u meni. hepi end nije izostavljen, ipak je film. kamo srece da sam i sada ono malo glupo dijete koje nista ne zna i koje se nikad nije opeklo i koje misli da svijet nije pun puno gorih svinja, pasa, medjeda i magaraca od njega samog.



kamo srece da je sve lakse ili barem bezbolnije. kamo srece da se nisam pretvorio u ovo sto sam sada i da ima popravni, a nema! znam i ja, a i svi ostali znaju da nema! unatoc tome, sve cemo nastaviti po automatizmu, po instinktu (ne, nismo nastali od majmuna jedite govna vise!), po starom.ILI.. ili mozda necemo? mozda je ovo ta noc?!, rece NADA po ko zna koji put. ušuti!, rece joj sujeta.




[ tišina ]

21.01.2019.

schooptsi everywhere!



danas je cijeli dan bio sranje kako samo radni i tmurni ponedjeljak u Sarajevu moze da bude. ustao sam nenaspavan kao i svaki protekli dan mog zivota. jedva sam pojeo komad hljeba, cisto da mogu da popijem kafu, a da ne bude na prazan stomak. poslije toga presvlacenje i pravac tramvajska. imao sam srecu, nevjerovatnu!, da ovo jutro nisam stigao taman na semafor da pogledom ispratim tramvaj prema carsiji, pa da onda cekam 15 minuta iduci (kao sto inace biva). usao sam u tramvaj i logicno da je bila guzvara. u jednom trenutku se neka gospodja starija provlacila, jer tako se mora, i tako se ocesala o mene da mi je raskopcala jaknu. kasnije je stavila ruku na moju i izvinula se, a meni bi draze bilo i lakse da nista nije rekla, jer shvatam da je guzva i da se ne moze drugacije. nisam ju ni pogledao, samo sam uz blagi osmijeh klimnuo glavom u znak potvrde.

kasnije sam dosao na posao. radio neke sitne popravke do podne i onda je trebalo da pocnem nesto novo uz pomoc ovog jednog starijeg papka. lik me otresao ko slinu, jer mu se nije radilo to sto je trebalo. sto je najgore, ne trazim ja da to sa mnom radi, nego direktor, a sto je jos gore kad se mene otarasio, nastavio je da radi na projektu za privatnog klijenta. supak.

ostatak dana sam rigao vatru iz ociju i on je to vidio i pogledao me svako malo, ali nista nije govorio. spakovao sam se na kraju i pravac tramvajska. ni u dolasku, a ni u povratku sa posla nisam imao slusalice, sto je prvi put u zadnjihneznamkoliko. stao sam negdje izmedju prvih i drugih vrata, tu uvijek ulazim, i cekao. nisam se previse osvrtao oko sebe, jer me fakat bolio cosak ko je tu, a ko nije, i ima li neko za ocijukanje. tim hobijem se ne bavim. kasnije je tramvaj poceo da se priblizava, a neka plavusa sa moje desne strane je rekla nesto kao tesko da cemo u ovaj uci i osmjehnula se. ja sam rekao nesto kao: ma ja. kasnije je jedna starija gospodja izasla iz tramvaja i na neki cudan nacin kao da se drzala za moju ruku dok se penjala na trotoar, a ja sam to ispratio cudnim pogledom jer mi nije bilo jasno sta radi zena. djevojka pored mene se opet smijala i gledala u mene. onda je poceo stampedo, a ja posto sam miroljubiv i moci ce da me handri kako ko zeli ostatak zivota, nisam se naguravao i ostao sam ispred, a ona jadnica je pokusavala da se progura i napravi mjesta i za mene. cak je zamolila nekog momka, iako je i ona jedva nekako usla, da pokusa da napravi mjesta i za mene. nije moglo jer je tramvaj bio ko sibica. izgleda da je fakat imala zelju da se vozikamo jedno uz drugo. ja ni u tom trenutku nisam vidio njeno lice, jer ju ni u jednom trenutku nisam pogledao u lice, niti u druge diijelove tijela. znam samo da sam krajickom oka, dok sam se smjeskao zbog one stare zene spazio da je plavusa. moguce da je imala zutu jaknu i bila je niza od mene, mozda meni do nosa. to je sve. nije mi jasno zasto ju nisam ni pogledao, ali eto hvala ti djevojcice. ti si mi malo uljepsala dan osmijehom.

15.01.2019.

jos jedan soundtrack za zivot

14.01.2019.

cak sam i ja bio zaljubljen u ovog mačora. salim se, nisam.

09.01.2019.

the most beautiful word in english language

08.01.2019.

lijepo pajkite



bio sam sinoc na veceri kod prijatelja iz srednje skole. moj najbolji prijatelj. moj jedini prijatelj. kao i kod svakoga od vas, to je osoba kojoj sam pricao sve, ispovijedao svoje najmracnije tajne i otkrivao najludje planove i snove. govorim o periodu u srednjoj skoli, ali i tokom studija. kada smo zavrsili srednju skolu studij smo poceli u istom gradu, da bih ja godinu kasnije otisao na drugi kraj zemlje i upisao odsjek koji nisam ni sanjao da cu studirati, u gradu u koji nisam ni sanjao da cu ikada biti, i u kojem nisam nikoga poznavao. bukvalno i aspolutno nikoga. i to je bilo sjajno. nikad se nisam osjecao slobodnije i bolje. ljudi koje cu tamo upoznati kroz iduce cetiri godine su neki od najznacajnijih ljudi u mom zivotu.

s nama je na veceri bio i jedan zajednicki prijatelj. tokom druge godine rada stanovali su skupa, a ja sam otisao u neki treci grad gdje sam nasao posao. sva trojica smo radili u istoj bransi, a danas nijedan od nas trojice to vise ne radi. sjedili smo tako i pricali i znate onaj osjecaj kada jednostavno znate da to vise nije TO. eh, taj osjecaj me preplavi svaki put, zadnju godinu ili dvije. vise se ni ne vidjamo tako cesto jer on vise nije u Bosni. dobio je i dijete u medjuvremenu, tako da su i susreti dosta ograniceniji nego ranije. ranije se podrazumijevalo da cemo svo vrijeme u Sarajevu skupa provesti, dok sada to vec iziskuje planiranje, sto zbog moga posla i obaveza, sto zbog njegove porodice i rasporeda kada dodje ovdje na odmor.

tako ni sinoc to nije bilo TO, i jos jednom sam osjetio onu jesenju hladnocu, vjetar koji puse kroz kosti i usamljenost, iako sam u sobi sa njima dvojicom. oni pricaju o nekom nasem poznaniku i smiju se, a ja u sebi mislim da sam bolji od njih dvojice [sic] i sam sam na ovom svijetu. tada me najvise strefi, bas kada sam sa nekim za koga sam mislio da je to TO. sjedili smo tako i pricali, poslije par trenutaka se povratim naravno, nastavljam razgovor kao da nista nije bilo i oni ne primjecuju da se u meni desio uragan emocija u medjuvremenu. nije prvi put, a cini mi se po dosljednosti tog osjecaja - ni posljednji.

ono sto sam naucio, iako sam jos uvijek jako, jako, jako zelen, jeste da TO ne postoji. isto kao sto ne postoji ni djeda mraz. isto kao sto vise ne postoji strast u fudbalu, a postoji novac. isto kao sto vise skoro pa ne postoje moral i obraz, a postoje strah i korist. tako je i TO postojalo samo u osnovnoj, kada se sve radilo srcem i do daske, kada se nije kalkulisalo i racunalo ni u jednom trenutku i kada se islo instinktivno i brzopleto. to su bila najradosnija i najiskrenija vremena.

imao sam tu srecu da imam pravo filmsko djetinjstvo i Bogu sam beskrajno zahvalan na tome. sve gluposti i mali grijesi koje jedno dijete treba da pocini sam uspjesno prekrizio. toga tada nisam bio svjestan, ali kako vrijeme odmice sve bolje i jasnije vidim kakva je to idila bila. ne znam uopste zasto sada pisem o tome kada to nije bio ni cilj ni ideja, ali tako to biva sa tastaturom. mozda bih bio dosljedniji da pisem perom. salim se, znam da ne bih.

ono sto mi je fascinantno kod Muska je to da covjek radi 120 sati sedmicno. kako?! to govorim jer mi je naumpalo da me sutra ceka dug i naporan dan, pa bi bolje bilo da se posvetim spavanju umjesto smaranju.

laku vam noc pijuni
spavajte ko lavovi i ko kraljevi

04.01.2019.

grdne rane moje



najtuznije od svega mi je to sto sam maloprije primjetio da sam zapravo istrcao najbolje vrijeme na 10 kilometara 1.11. prosle godine.
povreda je uslijedila samo dva dana kasnije kada sam igrao fudbala sa prijateljima. najsmjesnije od svega je da nikoga nije bilo oko mene. sam pao sam se ubio. pa dobro tehnicki i ne bas, blokirao sam sut, nakon cega sam se docekao ruzno na nogu i cuo neko pucanje. prvo mi se pomracilo sve pred ocima na dio sekunde, a onda se sve zaglusilo. mislio sam da je slomljena, ali onda sam vidio da i dalje stojim na nogama pa sam zakljucio da vjerovatno ipak nije lom. svi su vec bili na drugom kraju terena, a ja sam pokusavao da hodam i da se oslonim na nogu. drhtale su mi i noge i ruke i jecao sam pomalo jer je bol bila ogromna.
zavrsio sam taj termin. igralo se jos petnaestak minuta. cak sam par puta i dodao i oduzeo loptu. presao sam na mjesto golmana vec tokom tog tragicnog kvrca. kvrc je zapravo bio prednji talofibularni ligament. to nisam tada znao. kao sto nisam znao ni kada sam poslije pet dana otisao kod doktorice.
jesam glup sam jer sam cekao pet dana da odem, ali takav sam, krivo nasadjen. a nije ni ona plaho pametnija. poslala me da uradim snimak, koji sam dobio tek nakon pet dana iako je bio gotov, skupa sa nalazom, dva i po sata kasnije. valjda vole da cekamo na sve u ovoj zemlji pa malo eto da sacekam, da mi treniraju sabur. kad sam dobio uredan nalaz doktorica mi nije htjela dati uputnicu kod ortopeda iako sam naglasio da i dalje imam bolove. pet-sest dana nakon toga sam se nakanio i otisao u privatnu polikliniku i uradio ultrazvuk - eh tu sam saznao za ligament! ali nista vise. samo to da je kvrcnuo, da dugo necu moci igrati fudbala, a ni trcati i to da mi noga vise nikada nece biti stabilna. i to mi je receno kroz smijeh. ni ta doktorica nije sva svoja bila, ali je ako nista odradila posao. opet sedmicu nakon toga sam se nakanio da odem kod kiroprakticara. on je odmah vidio u cemu je stvar, iako sam pripremio nalaze i snimke nije nista trazio. krenuo je da stima i bilo je bolno iskreno. nije se zaustavio na nozi. odradio mi je i ramena i ledja, vrat isto tako. kada je dosao do donjeg dijela ledja zakljucio je da imam krivu karlicu! zbog nje mi je navodno i rame iskocilo jedan dan kad sam isao biciklom na posao, btw i to je bilo bolno. vratio je i rame, i ostale stvari i rekao da moram da dodjem opet kroz par dana. nisam otisao taj dan kada je rekao i onda kada sam ga nazvao dan kasnije rekao mi je da se vraca poslije 15og januara, i eto sada cekam. ko mi je kriv.. sreca pa su me istrenirali saburu svi ovi ranije. :D

u medjuvremenu sam bio i kod ortopeda u opcoj bolnici. trefio mi se prezimenjak. to ne mijenja cinjenicu da sam cekao oko 2 sata u hodniku i da sam bukvalno sam ostao cekajuci, znaci zadnji sam primljen. uglavnom, i on je zakljucio da je noga ok, da treba da odmorim jos mjesec i da onda mogu da nastavim sa fizickim aktivnostima. eto to je ukratko pricica o tome kako vise ne trcim, jos uvijek!!! nesto vise od dva mjeseca. iskreno dobro je i doslo, ali je malo duze nego mi se svidja. u drugu ruku vjerujem da u svemu sto se desi ima neko dobro! stvarno to vjerujem i zato to i pisem ovdje, a ne radi pjesnickih razloga. ko zna sta bi bilo da nije bilo, da je bilo, ovako, onako.. shvatate. e to hocu da kazem. bas zato vjerujem da ima neko dobro i u ovoj mojoj povredi i nadam se da ce sve biti ok kada opet pokusam da trcim ako Bog da. kada ce to biti nisam siguran, znam samo da mi se ne svidja ni trcanje po ovom ledu, tako da pauza zasad nastavlja. 20. januara istice preporuka za odmor, ali ce vjerovatno proci jos barem par sedmica prije nego pokusam nesto opet. planiram da ova godina bude godina maratona, uz Boziju pomoc. u sto kracem roku da vratim "formu" koju sam postigao nakon onih pola godine trcanja i onda u nove pobjede! trail running me strasno privlaci, ali mislim da je zasad pametnije fokusirati se na prvi maraton, a trail eventualno za iducu godinu planirati ozbiljnije.


Noviji postovi | Stariji postovi