cellar door

"Onda kad vam izgleda sve izgubljeno, tek tada počinje pravi život." L.T.


15.01.2019.

jos jedan soundtrack za zivot

14.01.2019.

cak sam i ja bio zaljubljen u ovog mačora. salim se, nisam.

09.01.2019.

the most beautiful word in english language

08.01.2019.

lijepo pajkite



bio sam sinoc na veceri kod prijatelja iz srednje skole. moj najbolji prijatelj. moj jedini prijatelj. kao i kod svakoga od vas, to je osoba kojoj sam pricao sve, ispovijedao svoje najmracnije tajne i otkrivao najludje planove i snove. govorim o periodu u srednjoj skoli, ali i tokom studija. kada smo zavrsili srednju skolu studij smo poceli u istom gradu, da bih ja godinu kasnije otisao na drugi kraj zemlje i upisao odsjek koji nisam ni sanjao da cu studirati, u gradu u koji nisam ni sanjao da cu ikada biti, i u kojem nisam nikoga poznavao. bukvalno i aspolutno nikoga. i to je bilo sjajno. nikad se nisam osjecao slobodnije i bolje. ljudi koje cu tamo upoznati kroz iduce cetiri godine su neki od najznacajnijih ljudi u mom zivotu.

s nama je na veceri bio i jedan zajednicki prijatelj. tokom druge godine rada stanovali su skupa, a ja sam otisao u neki treci grad gdje sam nasao posao. sva trojica smo radili u istoj bransi, a danas nijedan od nas trojice to vise ne radi. sjedili smo tako i pricali i znate onaj osjecaj kada jednostavno znate da to vise nije TO. eh, taj osjecaj me preplavi svaki put, zadnju godinu ili dvije. vise se ni ne vidjamo tako cesto jer on vise nije u Bosni. dobio je i dijete u medjuvremenu, tako da su i susreti dosta ograniceniji nego ranije. ranije se podrazumijevalo da cemo svo vrijeme u Sarajevu skupa provesti, dok sada to vec iziskuje planiranje, sto zbog moga posla i obaveza, sto zbog njegove porodice i rasporeda kada dodje ovdje na odmor.

tako ni sinoc to nije bilo TO, i jos jednom sam osjetio onu jesenju hladnocu, vjetar koji puse kroz kosti i usamljenost, iako sam u sobi sa njima dvojicom. oni pricaju o nekom nasem poznaniku i smiju se, a ja u sebi mislim da sam bolji od njih dvojice [sic] i sam sam na ovom svijetu. tada me najvise strefi, bas kada sam sa nekim za koga sam mislio da je to TO. sjedili smo tako i pricali, poslije par trenutaka se povratim naravno, nastavljam razgovor kao da nista nije bilo i oni ne primjecuju da se u meni desio uragan emocija u medjuvremenu. nije prvi put, a cini mi se po dosljednosti tog osjecaja - ni posljednji.

ono sto sam naucio, iako sam jos uvijek jako, jako, jako zelen, jeste da TO ne postoji. isto kao sto ne postoji ni djeda mraz. isto kao sto vise ne postoji strast u fudbalu, a postoji novac. isto kao sto vise skoro pa ne postoje moral i obraz, a postoje strah i korist. tako je i TO postojalo samo u osnovnoj, kada se sve radilo srcem i do daske, kada se nije kalkulisalo i racunalo ni u jednom trenutku i kada se islo instinktivno i brzopleto. to su bila najradosnija i najiskrenija vremena.

imao sam tu srecu da imam pravo filmsko djetinjstvo i Bogu sam beskrajno zahvalan na tome. sve gluposti i mali grijesi koje jedno dijete treba da pocini sam uspjesno prekrizio. toga tada nisam bio svjestan, ali kako vrijeme odmice sve bolje i jasnije vidim kakva je to idila bila. ne znam uopste zasto sada pisem o tome kada to nije bio ni cilj ni ideja, ali tako to biva sa tastaturom. mozda bih bio dosljedniji da pisem perom. salim se, znam da ne bih.

ono sto mi je fascinantno kod Muska je to da covjek radi 120 sati sedmicno. kako?! to govorim jer mi je naumpalo da me sutra ceka dug i naporan dan, pa bi bolje bilo da se posvetim spavanju umjesto smaranju.

laku vam noc pijuni
spavajte ko lavovi i ko kraljevi

04.01.2019.

grdne rane moje



najtuznije od svega mi je to sto sam maloprije primjetio da sam zapravo istrcao najbolje vrijeme na 10 kilometara 1.11. prosle godine.
povreda je uslijedila samo dva dana kasnije kada sam igrao fudbala sa prijateljima. najsmjesnije od svega je da nikoga nije bilo oko mene. sam pao sam se ubio. pa dobro tehnicki i ne bas, blokirao sam sut, nakon cega sam se docekao ruzno na nogu i cuo neko pucanje. prvo mi se pomracilo sve pred ocima na dio sekunde, a onda se sve zaglusilo. mislio sam da je slomljena, ali onda sam vidio da i dalje stojim na nogama pa sam zakljucio da vjerovatno ipak nije lom. svi su vec bili na drugom kraju terena, a ja sam pokusavao da hodam i da se oslonim na nogu. drhtale su mi i noge i ruke i jecao sam pomalo jer je bol bila ogromna.
zavrsio sam taj termin. igralo se jos petnaestak minuta. cak sam par puta i dodao i oduzeo loptu. presao sam na mjesto golmana vec tokom tog tragicnog kvrca. kvrc je zapravo bio prednji talofibularni ligament. to nisam tada znao. kao sto nisam znao ni kada sam poslije pet dana otisao kod doktorice.
jesam glup sam jer sam cekao pet dana da odem, ali takav sam, krivo nasadjen. a nije ni ona plaho pametnija. poslala me da uradim snimak, koji sam dobio tek nakon pet dana iako je bio gotov, skupa sa nalazom, dva i po sata kasnije. valjda vole da cekamo na sve u ovoj zemlji pa malo eto da sacekam, da mi treniraju sabur. kad sam dobio uredan nalaz doktorica mi nije htjela dati uputnicu kod ortopeda iako sam naglasio da i dalje imam bolove. pet-sest dana nakon toga sam se nakanio i otisao u privatnu polikliniku i uradio ultrazvuk - eh tu sam saznao za ligament! ali nista vise. samo to da je kvrcnuo, da dugo necu moci igrati fudbala, a ni trcati i to da mi noga vise nikada nece biti stabilna. i to mi je receno kroz smijeh. ni ta doktorica nije sva svoja bila, ali je ako nista odradila posao. opet sedmicu nakon toga sam se nakanio da odem kod kiroprakticara. on je odmah vidio u cemu je stvar, iako sam pripremio nalaze i snimke nije nista trazio. krenuo je da stima i bilo je bolno iskreno. nije se zaustavio na nozi. odradio mi je i ramena i ledja, vrat isto tako. kada je dosao do donjeg dijela ledja zakljucio je da imam krivu karlicu! zbog nje mi je navodno i rame iskocilo jedan dan kad sam isao biciklom na posao, btw i to je bilo bolno. vratio je i rame, i ostale stvari i rekao da moram da dodjem opet kroz par dana. nisam otisao taj dan kada je rekao i onda kada sam ga nazvao dan kasnije rekao mi je da se vraca poslije 15og januara, i eto sada cekam. ko mi je kriv.. sreca pa su me istrenirali saburu svi ovi ranije. :D

u medjuvremenu sam bio i kod ortopeda u opcoj bolnici. trefio mi se prezimenjak. to ne mijenja cinjenicu da sam cekao oko 2 sata u hodniku i da sam bukvalno sam ostao cekajuci, znaci zadnji sam primljen. uglavnom, i on je zakljucio da je noga ok, da treba da odmorim jos mjesec i da onda mogu da nastavim sa fizickim aktivnostima. eto to je ukratko pricica o tome kako vise ne trcim, jos uvijek!!! nesto vise od dva mjeseca. iskreno dobro je i doslo, ali je malo duze nego mi se svidja. u drugu ruku vjerujem da u svemu sto se desi ima neko dobro! stvarno to vjerujem i zato to i pisem ovdje, a ne radi pjesnickih razloga. ko zna sta bi bilo da nije bilo, da je bilo, ovako, onako.. shvatate. e to hocu da kazem. bas zato vjerujem da ima neko dobro i u ovoj mojoj povredi i nadam se da ce sve biti ok kada opet pokusam da trcim ako Bog da. kada ce to biti nisam siguran, znam samo da mi se ne svidja ni trcanje po ovom ledu, tako da pauza zasad nastavlja. 20. januara istice preporuka za odmor, ali ce vjerovatno proci jos barem par sedmica prije nego pokusam nesto opet. planiram da ova godina bude godina maratona, uz Boziju pomoc. u sto kracem roku da vratim "formu" koju sam postigao nakon onih pola godine trcanja i onda u nove pobjede! trail running me strasno privlaci, ali mislim da je zasad pametnije fokusirati se na prvi maraton, a trail eventualno za iducu godinu planirati ozbiljnije.

01.01.2019.

raduje me misao da nisam kao drugi



lijepo je biti usred necega, a nedodirnut. uvijek me privlacio osjecaj balona oko mene, dok se desava sta god da se desava. tako je i nocas. vjerovatno mi se zato stepski vuk onoliko svidio, pogotovo kada sam ga citao prvi put. kao i vecini djecaka, mislio sam da je napisan bas meni, i o meni. isto kao sto sam prije toga mislio da su jadi mladog wertera takodjer o meni i za mene. :)

uglavnom, apsolutno ne razumijem slavlje. ni ovo nocas, ni ono prvomajsko. ne zelim da imam ista sa ijednim od dva pomenuta, a ni mnogim drugim. rodjendan nikad nisam slavio, niti sam vidio poentu. kao djetetu roditelji jesu uvijek kupovali neki skromni poklon, ali nista posebno jer smo se uvijek pruzali koliko je dug jorgan. drago mi je da je bilo tako, drago mi je da mi stvari nikad nisu i nece predstavljati nista posebno. drago mi je da me niko nikada nece moci kupiti materijalnim, nece moci ni da mi pridje kad malo bolje razmislim. i svi oni koji se tome dive i bale za takvim stvarima osjete na meni kako mi se to gadi i kako malo razumijevanja imam za sve to. strasno sam nerazuman, kao sto se vidi.

ovo slavlje, bas kao i mnoge druge stvari poput raznih udruzenja i druzenja vidim samo kao izgovor. izgovor da se popije malo vise, izgovor da se uradi ovo ili ono, stvari na koje se inace ne bi gledalo tako blagonaklono.

novu godinu ne slavim od prvog razreda srednje skole, i ne planiram da to vise ikada uradim dok sam ziv. isto tako ne planiram da dopustim da se to slavi u mojoj kuci. razlozi su mnogobrojni i necu ih ovdje nabrajati. meni je bas nesto merak otici na rostilj, okrenuti janje (ako vec hocete) ili bilo sta slicno, bas na dan kad to niko drugi ne cini. nije to iz zelje da se bude drugaciji i poseban, nego mi samo te coporativne stvari idu na bubrege. coporativne i etablirane stvari. utabanost. svakodnevnica. svakogodisnjica. :P

nemam potrebu ni za kakvim rezolucijama, a i da imam ne bih to pisao nocas. vjerovatno bih to radio na dan rodjenja. ne znam samo je li licemjerno gledati vatromet, koji stvarno zna da bude lijep, a ako ne slavim ove stvari? zvukovi petardi mi smetaju vec tri ili cetiri dana zaredom. nocas ni slusalice ne pomazu. smetaju mi razni zvukovi, a posebno bih da izdvojim zvuk kucanja na vrata, zvuk mog alarma i zvuk zvona mobitela mog direktora na poslu. da sve bude gore, povezao je dva mobitela i laptop. kada pocne da zvoni - zvoni sve. pojacavam slusalice sto vise, ali uzalud.

ostajem vec drugu ili trecu noc zaredom do ranih jutarnjih sati. nocna ptica u meni je jedva docekala slobodnu sedmicu, pa da ispliva na povrsinu. izgleda da se radi o gnjurcu, jer sam se dobro drzao proteklih par mjeseci. gnjurac sa opremom za ronjenje. bas znam da budem bizaran. uvijek sam takav, pogotovo kad tek ustanem. kada perem zube i gledam se u ogledalo, tada mi u pravilu naumpadaju najgluplje stvari. stvari za koje kasnije ne mogu da vjerujem da sam mislio. zgrcim mozak i pitam se kako sam uopste mogao da razmisljam o tome, i kako mi je to uopste naumpalo. stvarno, kako mi te neke stvari naumpadaju? te neke bolesturine, koje ne bih smio nikome da ispricam, jer bi se svi odmah razbjezali od mene. ostala bi samo mozda moja mama, i oplakivala cinjenicu da je rodila totalnog idiota. evo, cisti dokaz tih bezveznih misli, mislim na par zadnjih redova. i uvijek je ovako. vecinu vremena razmisljam o najbezveznijim stvarima. najbespotrebnije debate zustro vodim sam sa samim sobom. premotavam stare kasete i vrtim stare razgovore, koji se vise nikada nece povesti, ali eto ja trazim satisfakciju u tome da se okoncaju bas onako kako sam ja zelio, pa makar to bilo samo u mojoj glavi, i to mjesecima nakon sto se pravi razgovor zapravo desio.

sad slusam chet bakera. sjajan je! svaka njegova pjesma je posvecena meni, samo on to tada jos nije znao. svaka nota pogadja tacno tamo gdje treba. gornji dio, tj dio prije prethodnog pasusa sam napisao nekad oko devet sati, ili je mozda bilo deset, a nije ni bitno. pa sam sada krenuo da to sve obrisem i objavim pjesmu koju sam ranije stavio, ali onda sam odlucio da ipak ostavim i tekst, a sada ovo pisem ne znam ni sam zasto. neplanirano, a prsti lete po tastaturi kao da sam se danima spremao samo za ovu noc. svjestan sam da je sadrzaj prazan i nezanimljiv, ali evo meni je bas u ovom trenutku zanimljiva poletnost mojih deset prsta, od kojih koristim samo dva-tri na tastaturi, jer sam tako naucio.

sjecam se kako mi je smijesno bilo, a pomalo i strasno, kada sam ocu dao da kuca nesto na tastaturi na mom prvom racunaru. sjeo je za stolicu, sav vazan - strasno voli da se pravi vazan, i poceo je da odvaljuje. zato kazem da je bilo i strasno, strasno za djecaka u meni, jer sam iskreno mislio da cu da ostanem bez tastature, ili barem dobrog dijela nje. kucao je sa dva prsta, onako kako se kuca na pisacoj masini, i kucao je jako brzo, ali kao sto rekoh samo sam cekao kad ce da probije onu bijelu plastiku sa razbacanim slovima. bio je policajac i napisao je stotine izvjestaja i dokumenata, otud brzina, a mozda i ona gluma. bas me nervira kad pocne da se pravi vazan, ili kada glumi da nije cuo sta ga se pita. radije bih da me nabije nogom medju rogove, nego sto moram da mu ponavljam. sto se ponavljanja tice nervira me o bilo kome da se radi, i o bilo kojoj kolicini ponavljanja da se radi. zato sam morao ranije znati da profesorska profesija nikako nije za mene. ako igdje treba da se ponavlja onda tu treba. iz casa u cas, iz dana u dan, iz sedmice u sedmicu, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu, iz plana u dnevnik, iz dnevnika u excel i sve tako u koncentricne krugove.

jedna od stvari koje su mi najteze padale su razgovori sa roditeljima. aaaaa! koja je to gnjavaza bila. neopisivo! svo to pretvaranje, bez kojeg se nije moglo. pa vase je dijete ovakvo, pa vase je dijete onakvo, a znamo i oni i ja da im je dijete totalni idiot bez kojeg bi planeta bila bolje mjesto. ono moze, samo malo da se potrudi. ne! ne moze! jednostavno ima glupe djece, kojoj te stvari ne idu, i konacno treba da se stane u kraj tome da smo svi za sve! nije svako za matematiku, kao sto ni svaki matematicar Bogami nije za tjelesno ili gimnastiku. ali eto, u nepisanom opisu posla je stajalo da svaki roditelj mora da cuje sve najbolje o svom djetetu. roditelji su morali da budu zadovoljni skolom. bitan je broj ucenika. konkurencija je velika, bla, bla, bla.. ne moram ni napominjati da je jedina stvar koja mi je teze padala od razgovora sa roditeljima nekog ucenika - razgovor sa svim roditeljima mog razreda, tj roditeljski sastanak. za introverta poput mene to je bio pakao na zemlji. stati pred hrpu odraslih ljudi, od kojih su neki mogli komotno meni da budu roditelji, i da im ja sada pricam o tome kako i sta da rade sto se tice nekih stvari, na sta da pripaze, bla bla... umirao sam svaki sekund. umirao! svaki! sekund! na moju srecu od ne znam ni ja koliko roditelja, na moj sastanak ih je inace dolazilo najvise pet, a i tih pet su vecinom bile mame, a mame mojih ucenika i ucenica su bile medovi. :) fakat je to bila olaksavajuca okolnost, bez koje bih sigurno fasovao nakvu bolest na nervnoj bazi.

ovoj prici kraja nema, sto bi rekao jedan. nisam ga ja poznavao, ali kazu da je bio dobar covjek i da je imao obicaj da to kaze kada god se malo vise raspricaju on i njegovo drustvo. kaze to i onda se lagano pokupi. tako je i meni vakat da pajkim. jer ovoj prici kraja nema, a i kada bih vam pricao sve, ne biste mi povjerovali. kao primjer cu navesti samo prvi dan skole. na prvi dan skole, obje moje kolegice koje su trebale da predaju moj predmet skupa sa mnom su dale otkaz. eto, samo cu to navesti kao primjer o kakvoj skolskoj godini se radilo. to je bila moja prva godina, zna se da je bas ta najteza, a zna se i da kada tako pocne prvi dan kakav ostatak moze da se ocekuje. i kada su mi to rekle na hodniku odmah sam otisao do...
ovoj prici kraja nema!

26.12.2018.

klinci zure u TV i to po cijeli dan oci su im cetvrtaste kao ekran

03.12.2018.

r kao random



ovo sam cesto slusao 2012. godine.



ovo je random video, koji mi je ostao medju liked videima iz istog perioda kao i pjesma iznad.



ovo je isto random video iz istog perioda.



i ovo sam cesto slusao tih dana.



i ovaj video je iz tog perioda.



i na kraju, tj na pocetku playliste je ova pjesma.

28.11.2018.

prey

kad sam u tramvaju, a otkako je zahladilo to znaci svaki dan bar po dva puta, imam osjecaj da svi gledaju u mene. biciklo nisam volio samo zbog tog anksioznog mene. volio sam ga radi kondicije, lijepog vilsa, zraka, nepostojanja guzve itd, a sve to je nestalo zahladjenjem. pogotovo kada ulazim u tramvaj, imam osjecaj da je svako oko na meni. mislio sam da ce kako budem stario taj osjecaj da nestane, da izblijedi, da jednog dana iznenada shvatim da vise nemam taj problem i osmijehnem se zamisljeno. to se nije desilo, ocigledno. problem je sve gori kako godine idu i osjecam se sve manje kompetentnim u svakom polju zivota koje podrazumijeva interakciju sa manje poznatim ili vec-duze-vrijeme-nevidjenim poznanicima.

danas me je neka djevojka gledala dugo. zurila je u mene. ja sam pogledao dva tri puta u nju i svaki put je gledala, a zadnji put je i nabacila nesto sto je licilo na osmijeh. meni je bilo neugodno svaki put.

jutros me isto gledala neka srednjoskolka na tramvajskoj. to mi je uvijek ocajno. izgledam mladji barem sedam godina od stvarne dobi. bila je sa drugaricom i izvadile su da zapale. nikad mi nisu bili jasni ljudi koji pale cigaru, a vide da dolazi tramvaj.

u oba slucaja nisam siguran zasto su gledale u mene. da li je bilo ocijukanje? ili izgledam cudno? deformitet nikakav nemam, a nisam ni nesto pretjerano privlacan. visok jesam, ali sam i mrsave gradje. dakle nemam nikakve opake bicepse, tricepse, a ni kvadricepse. znam samo da mi to ne godi, osjecaj tudjeg pogleda na meni i to sve..

19.11.2018.

"Odakle" je posvećena ljudima, povrijeđenima od nekoga ili nečega, koji sada korak po korak traže novo povjerenje u sebe... (ostatak u opisu videa)



jutros je bilo najzanimljivije jutro otkako sam poceo da idem u ovu firmu, a to je bilo negdje sredinom maja. ne kazem da nikad nista zanimljivo nije bilo, naprotiv, ali hocu da kazem da je ovo definitivno bilo broj jedan sto se tice ponedjeljka ujutro izmedju 7 i 8 sati.

posto se na sprat firme moze doci samo pomocu kartice za lift, a tih kartica imamo manjak, uvijek prozivam jednog od kolega koji kasnije pozovu lift, koji sam ja prethodno pozvao i u koji sam usao. kvaka u vezi lifta i mreze na telefonu u liftu je u tome da je nema. kada se zatvore vrata lifta nestaje mreze. kao i svako jutro sam usao u lift, prozvao kolegu i cekao 20ak sekundi da se vrata zatvore i lift se pokrene sto znaci da je on vidio propusten poziv, ostavio sta je radio, ustao i otisao do lifta i pozvao ga na nas sprat. nisam se vozio ni pet sekundi kad je lift poceo da usporava i staje potpuno. odmah je bio neki manji napad panike jer sam pomislio prvo na mrezu i nemogucnost poziva, ali sam se malo smirio kad sam se sjetio da me tek pozvao i da ce valjda skontati da me nema ako ne udjem poslije par minuta. lift je stao negdje na trecem spratu, a posto tu nema apsolutno nista (prva cetiri sprata su od druge institucije, oni imaju svoj lift i nema nikakvih izlaza iz naseg lifta na tim spratovima) kada su se otvorila vrata lifta docekao me beton. izvadio sam telefon da ipak okusam srecu, ne cekajuci da on primjeti da me jos nema i vidio da imam jednu crticu mreze. nazvao sam ga, ali se on nije javljao. kada sam krenuo da zovem drugog kolegu vrata lifta su se iznenada zatvorila i ja sam mislio da je tu kraj drame. mislim da ne moram da napominjem da je sekunda u zaglavljenom liftu, kada si sam, ravna vremenu od deset minuta u normalnom zivotu. tako da sam ja tu vec proveo nekih pola sata.

kada su se vrata zatvorila i kako sam se priblizavao petom spratu, umjesto broja koji oznacava broj sprata na kojem se lift nalazi, iscrtala se mala slikica vatre, i tada sam tek to cuo. pozarni alarm. lift je dosao do petog sprata i taman kad sam mislio da je to kraj bar tog dijela drame, alarm je postao glasniji i lift se opet spustio na treci sprat. vrata su se opet otvorila i opet me docekao dobri stari drug betonska ploca. e sad je vec panika bila malo veca jer nisam imao pojma sta gori, gdje gori i sta se koji vrag desava. ovaj put su me dovikivali, vjerovatno su stajali ispred lifta. odlicno sam ih cuo i rekao sam im da opet pokusaju da pozovu lift, a oni su rekli da vec pokusavaju, ali da ne moze.

tada sam mislio da me fakat nema. znate kako je, u tim trenucima i najveca glupost izgleda mogucno. stajao sam tu i razmisljao o tome kako zaista nema alternative, ako oni ne mogu da me pozovu liftom, ja izaci ne mogu. i sta je koji vrag onaj pozarni alarm i vatra na ekranu, gdje gori? odjednom su se vrata lifta zatvorila i opet je krenuo gore. 3, 4, 5. opet se lift zaustavio i taman kada se trebaju otvoriti vrata opet simbol vatre na ekranu, alarm zvoni u pozadini i lift se opet vraca na treci sprat - opet betonska ploca.

ovo je vec trajalo neko vrijeme i ja sam se pitao kud bas mene ovo da zadesi. opet smo se dovikivali, ja sam govorio da pozovu lift, oni su govorili da ne moze i onda je lift opet krenuo na peti sprat. po tome sto pisem ovaj post sasvim je jasno da sam prezivio. :)

ovaj put su se vrata lifta otvorila i ja nisam imao pojma sta se koji vrag desava. alarm je zvonio jako glasno i nije prestajao. dvojica kolega (direktor dolazi kasnije, mi imamo svoje radno vrijeme drugacije od njegovog, po nasem zahtjevu :D) su me gledala izgubljeno jer ni njima nije bilo jasno sta se desava. kada sam im rekao da je vatra bila na malom ekranu i na liftu spakovali su laptope i stvari i brzo smo krenuli prema pozarnim stepenicama. opet belaj. vrata su zakljucana. jedan od njih predlazem da idemo liftom, a ja ne mogu da vjerujem sta cujem poslije svega i pitam ga je li ozbiljan. nekako sam imao osjecaj da bi kljuc od tih vrata mogao biti na jednoj polici gdje ima djidja-midja, svega nabacanog. i voila! tako je i bilo, nasao sam kljuc otkljucao vrata i poceli smo da silazimo. u zurbi nisam zakljucao vrata jer zasto bih?

kada smo bili otprilike na trecem spratu (samo da napomenem da se radi o stepenicama koje su u sklopu zgrade, dakle nisu one vani zeljezne, nego klasicno stepeniste) vidio sam obrise osobe na stepenicama ispod. mislio sam da mi se ucinilo, ali kada smo se priblizili vidio sam djevojku, od mozda 25-30 godina, niskog rasta, sitne gradje, neugodnog mirisa i prljave odjece. svi smo se pogledali, nas trojica, i pitali se vjerovatno svi isto. sta je sad ovo koji vrag?! otkud ona sad ovdje i sta radi? glumila je da cita nesto sa papira i pitao sam ju ko je i sta radi ovdje, na sta je ona rekla da ceka prijatelja. svi smo vrlo dobro znali da taj prijatelj ne postoji, jer u toj zgradi i na tom stepenistu ga definitivno ne bi cekala. izgovorila je to na slabom bosanskom jeziku i onda je pitala da li znamo engleski i kada sam nastavio da pricam na engleskom ona je odgovarala na tecnom njemackom. uglavnom, rekao sam joj da ne moze tu da "ceka" prijatelja i da mora da napusti zgradu. u trenutku dok sam to izgovarao, kroz glavu mi je proslo par stvari: scene koje sam vidio na nekim slikama i videima, gdje postavljaju siljke od metala ispred zgrada u americi kako beskucnici ne bi mogli tu da stave svoje kartone na kojima spavaju; naumpalo mi je da mozda i ja postajem bezdusni gad i evo sad mi naumpada scena iz mog omiljenog filma kada glavni lik nakon godine lutanja (svojevoljnog) po prvi put ulazi u neki veci grad i seta ulicama i stoji kraj prozora nekog ugladjenog kafica, a iznutra ga posmatra mladi par, sav dotjeran i usminkan, i on vidi svoju facu umjesto face tog lika koji je prstom pokazivao svojoj djevojci na njega i smijao mu se. skupa sa njom. tada on odlazi u prihvatni centar gdje je zatrazio prenociste, uzima svoje stvari i vraca kljuc od posudjenog ormarica i brze-bolje napusta grad, i sve gadosti grada.

izasli smo ispred zgrade, a ona je stala kraj vrata i skupila se u cosku. bilo mi je zao da ju gledam onako, ali sam u isto vrijeme razmisljao o tome da li mozda ona ima nesto sa alarmom. naumpalo mi je da nisam zakljucao vrata do naseg sprata sa stepenica, pa sam otisao da ih zakljucam. poslije toga smo obavijestili direktora, a on je nazvao ljude iz odrzavanja, da s njima vidi sta bi mogao biti uzrok paljenja alarma. mi nigdje nismo vidjeli ni osjetili dim. mislili smo da je do nedavno postavljenih panela. to je bila jedna od teorija dok smo isli prvo do pekare, da jedan od kolega kupi dorucak, a nakon toga do kafica da popijemo kafu dok se ne rijesi to sve. kasnije smo otisli do tih ljudi iz odrzavanja, a oni su nam rekli da je to samo bilo provjeravanje senzora. provjeravanje senzora! nenajavljeno provjeravanje senzora!!! mozda su racunali na to da svim ostalim firmama tu radno vrijeme pocinje tek u 9 ili kasnije, posto smo mi samoinicijativno pomjerili radno vrijeme na 7-15h.

kad vec i to spominjem, to je zapravo bila moja ideja, jer mi se stvarno nije svidjalo da radim od 9-17, i kada je ideja zazivjela mozda sam jednom ili dva puta dosao tacno u sedam, ostatak dana kasnim 15 minuta ili vise. rijetko kad manje. ali kao sto rekoh fleksibilnost. sto se toga tice sretan sam u ovoj firmi. stvarno postoji i nije bila suplja u razgovoru za posao. isto tako ni ja ne pravim frku kada zbog sastanka, kao na primjer danas, ostanemo do 16h i ja kuci stignem tek oko 16:30 umjesto u 15:30. fleksibilnost. :D

da zakljucim, ostatak dana je bio klasicni ponedjeljak - mrcvarenje nakon kasnog lijeganja u nedjelju navecer, tj u ponedjeljak ujutro. pozarni alarm je bio samo test, ali test koji je lift prepoznao kao pravi pozar i trzao me. nasli smo potencijalnog gosta na stepenicama, koji je tu mogao da provede poslednjih pola godine, jer nikada niko tu nije krocio do danas. popili smo kafu prije posla, sto se do sada desilo nikada. nula puta. noga me i dalje boli, i ozbiljno razmisljam da uradim ultrazvuk. hvala gostu na prijedlogu ;) rado bih ja i na tople otoke, ali oni su u pravilu previse topli za moj ukus. haha, covjeku nikad ugodit, jel tako..


Stariji postovi