cellar door

"Onda kad vam izgleda sve izgubljeno, tek tada počinje pravi život." L.T.


28.06.2019.

seljacine

zive iznad mene. i ne ne govorim o epidemiji onog sranja koje se ovih dana siri ko sifilis, ne govorim o "unistise ono staaro sarajevo".... govorim o tome da su seljacine koje ne znaju da se ponasaju i zaboli me odakle su. tip ljudi kojima bih cupao nokte klijestima, ili ih bacio u tri metra dubok bunar potpuno ozidan, bez ijedne brazde za koju bi se mogli zakaciti i pokusati ispuzati iz te rupe. gurnuo bih ih unutra naravno. da tokom pada polome barem jednu kost, a nadam se i vise. ostavio bih ih tako u tom bunaru da uzivaju dok ne crknu. eh eto taj tip seljacina zivi iznad mene. tu bih bacio odmah iza njih i sve ove fgr debilcine, a onda lista pocinje, lista koja je predugacka a ja saam umoran tako da sayonaaraaaaaaa

22.06.2019.

On the road

U busu za Bihać. Pun vrag migranata. Kraj mene jedan a ispred mene drugi retardirani turčin koji komentarišu kako migranti zaudaraju i smiju se tome. Govore kako će ih policija zaustaviti jer smrde ovoliko. Ne znaju da ih razumijem. Čini mi se da izlaze u Jajcu. Kamo sreće da izlaze u visokom gdje upravo ulazimo u stanicu. Most. Rijeka. Svjetla. Slušam neku jazz kompilaciju. Godi mi što više ne slušam ove debile. Muzika sve čini ljepšim. Pa čak i činjenicu da mi se već odavno ide u wc. Imao sam dva druga iz Visokog u srednjoj. Jedan je bio pakšu drugi je bio luđak. Migranti sjede u zadnjem dijelu mi u prednjem. Amerika prije sedamdeset godina i manje. Vozač jedva smota ovu krivinu. Semić mesnica. Bio sam na piramidama nekad davno pravo. Ne znam šta je ono tačno ali ko kaže da nije ništa je glup. Iza mene neka stara žena ne mogu ni milimetra da spustim sjedište. Do maloprije mi je za vrat puhala njena klima okrenuta u mene. Bukvalno sam se smrzavao duh je radila. Bio sam dovoljno ljubazan da to ugasim za nju. Krivo mi je što ne pišem češće ovdje ili u ručno pisani dnevnik. Ne stižem nijedno. Ima da umrem ovih šest sati ovako skučen. Život ide vrijeme leti. Spava mi se žestoko. Inače spavam oko pet do šest sati zadnjih par sedmica. Vikendom malo više. Da pokušam ne da zaspem sada.

12.05.2019.

pritisak 100 sa 50



ne sjecam se kad mi je bio nizi, ali i nije bas da mjerim cesto pa da bih znao. uglavnom, mislim da je ovaj bas nizak za nekoga mladog poput mene, ali nema potrebe za laznim uzbunama, razlog ne moze biti jednostavniji: trcao sam pred iftar, a sinoc sam pojeo nista za sehur.
trenutno sam prespor, sporiji od vecine staraca koji trce. nevjerovatna je kolicina strpljenja koja je potrebna da se vratis na stari nivo, a kao sto sam pisao u jednom od ranijih postova, zadnje trcanje prije povrede mi je zapravo bilo najbolje do tada, najbrze! to te jednostavno jede, kada znas da taman kada si krenuo da konkretno napredujes, bas tada da se povrijedis i da onda sest mjeseci nista ne radis, ali kao i uvijek vjerujem da je sve to samo tako trebalo da bude i nikako drugacjie.

neki dan se taman spremam da napise post ovdje o tome kako radim sa papkom koji ne zna ni da odgovori na pozdrav kada udjem u kancelariju, a nas trojica tu (sta bi da nas je 300), kad on skida slusalice izvinjava mi se sto nije odgovorio. a ja vec spremio post u glavi. steta.

ako neko ima zelju da se skine sa bloggera, zelio bi da prestane da pise, ali ne moze, neka se meni javi. svi koje sam zapratio su bukvalno prestali da objavljuju. jedna osoba tu i tamo nesto napise. cak sam i sam prestao da pisem redovno. djelujem i na samog sebe.

isto tako da primjetim da je trcanje postalo nevjerovatan trend, barem ovdje u Sarajevu. ponekad mi se cini da svi trce, naravno ne u isto vrijeme. kada sam poceo prije godinu dana nisam obracao paznju, ali sada kada pogledam na silna takmicenja, udruzenja, a da i ne pricam o silnim selfijima i hvalospjevima samima sebi. oni koji me znaju uzivo, a takvih nema na blogger.ba znaju da nikada i nikoga necu smarati pricom o tome kako i ja sada trcim. mozda im hocu krv njihovu popiti pricom o nekoj ludoj trci koju skoro niko ziv ne moze da istrci o kojoj sam pogledao sve sto se ima pogledati i procitao dobar dio toga, ali da pricam o sebi i kako ja to, nikada. fino je vidjeti sto trci i dosta starije raje, ali kao sto je neko dobro primjetio to je samo jos jedan od uzasa postmoderne. ne planiram da objavim ikada ijedan svoj rezultat na (a)socijalnim mrezama (osim ako postanem vise od rekreativca pa me sponzori obavezu ;) ), i nisam to ni do sada cinio. ne planiram da igdje kacim svoje znojave slike i slicno. ne planiram da bilo koga izvjestavam o tome koliko sam grama skinuo i tako dalje i tako dalje i tako krace. osim, naravno, vas ovdje :) salim se, necu ni ovdje posto sam poceo da vodim dnevnik trcanja, ovdje mogu da napisem jedino o tome kako su debilni ljudi koji ne znaju i nece da se pomjere ni milimetra, ni milimetra!, iako vide da im idete u susret i iako ste na svojoj strani (desnoj naravno).

redovno se cujem sa jednom osobom. pricam o viberu, jer jedino tu mozemo da se cujemo, ovo ostalo skoro da ne koristim. u par grupa tu i tamo napisem ponesto, ali i kada vise nikad ne bih nista napisao ne bi se dizale nikakve uzbune. eto to je zivot, i eto toliko smo potrebni drugima. toliko sam potreban drugima. imam ova dva poznanika, zaredao sam jednom dva i po mjeseca da ih zovem jednom sedmicno na kafu. trajale su nase kafe dva i po mjeseca. nakon sto sam rekao sebi hajde da pokusam da ne zovem, kad ce se sjetiti, proslo je preko mjesec dana prije nego se jedan od njiih sjetio da kaze da smo mogli na kafu. a svaki put su se odazvali (i to rado, bar mi se cini) kada sam zvao. sta je to? kako to objasniti? nakon ta dva i po mjeseca (lazem, bilo je mozda i vise) i tog jednog mjeseca pauziranja, poceli smo da izlazimo sporadicnije. drugim rijecima, prestao sam da budem tako redovan u okupljanju. ovi sa posla.. e to je tek prica za sebe. prvih par mjeseci sam pokusavao (uspjesno) da budem komunikativan (sto je za nekoga kao ja izrazito naporno i tesko). ali problem je bio sto sam jedini ja to pokusavao. oni se nisu udostojavali ni da odgovore kako treba na te moje pokusaje, a kamoli da urade nesto slicno. da budem jasniji, nisu prema meni takvi, takvi su i medjusobno. jednostavno mrtvaci. ne kontam sta takvi ljudi rade kada su sami, o cemu razmisljaju? kakve snove sanjaju? sta su im strahovi? odgovori su vjerovatno banalniji nego bih ikada pomislio, ali eto volim da komplikujem stvari u glavi. koliko god banalni, ja ih smatram i mrtvima. da ne ulazim previse u svu tu pricu, poslije par mjeseci sam i ja prestao (tek nedavno nazalost) da pokusavam da budem duhovit i komunikativan. pricam kada moram, rijetko neobavezno. naravno da se to osjetilo i primjetilo. naravno da je to sve bilo popraceno sa "zainteresovanim" pitanjima tipa "jesi dobro?" i sva ta slicna peripetija. znate vec. jednostavno mi se gadi sav taj proces. gadi mi se i moj pokusaj da zapravo budemo "dobri". ali eto moram ja biti glup, jer ko ce ako ja necu. kad cu ako necu sada, a sada je uvijek.

14.04.2019.

bolna nedjelja

i ovo malo ljudi sto pratim na blogu prestalo da pise. :D



gornja recenica stoji vec cetiri ili pet dana otvorena u ovom tabu, tako sam poceo post, a u medjuvremenu su dvoje od cetiri bloggera koliko pratim zapravo objavili nesto, tako da pada u vodu. propast blogger.ba je neminovna. ima jos samo par desetina osoba koje redovno pisu i kojima je zapravo stalo do ovog mjesta. ono sto je nekada bila najveca klijentela, a to su razredni blogovi, prakticno vise ne postoje. danasnji balavci su previse cool za blogger, sada je instagram, snapchat i fb in. djeca su sve retardiranija iz dana u dan; migrantska kriza koja tek treba da odlijepi; dildorad, hercegbosna takozvana; takozvani rs; ekonomija, siva ekonomiija; podobni, a ne sposobni; odliv mozgova; tuzilastvo u rukama dusmana Bosne; losa igra zeljeznicara; narkomani; jeftine zene; ofucane srednjeskolke; napacene studentice i studenti; jala brat i bubson koreli; pjevaljke na cirilici; tuzno stanje univerziteta i obrazovanja uopce; kvaziumjetnici; kvazikultura; kvazisve; retardirana televizija i cetnici koji vode iste; tv hercegbosne; retardirana televizija republike srpske ili rtrs; losi putevi; doktori kurvini sinovi koji nece da rade posao za koji su placeni; privatnici koji cijede i zadnju marku iz tebe; balijie; jugobalije; srbija, sused iz pakla; hrvatska, komsija iz pakla; nestrucnost; neprofesionalnost; neljubaznost; salteruse, taj famozni stalez; rospije; kurvari; varalice, seoske varalice; doslje; oni kojima su doslje krive za sve; losi tramvaji, jos gori trolejbusi; taksi papci; losi vozaci; lose ceste; pijani vozaci;

btw, servisna informacija, 15-20 april snizenje u buybooku 30-50% na njihova izdanja, a 10-20% na knjige drugih izdavaca.

danas je vec petak. prvi dio posta napisan jos prosle sedmice, a drugi dio pocetkom ove.

danas je vec subota, a ovaj post ce biti najduze pisan najkraci post ikada. skidam sebi twilight, prvi dio, i vec me obuzima neka melanholija i nostalgija. taj film ima posebnu vaznost za mene zbog mentalnog sklopa koji sam imao kada sam ga prvi put gledao, zbog svega sto se desilo nakon toga i zbog cinjenice da sam kasnije preko mobitela procitao 4+1 dio knjige od stephenie meyer. mala napomena, mobiteli 2008 nisu imali displeje kakve danas imaju i nije bila sala citati knjige od po 400 stranica na njima, ali volja cini cuda. upravo sam se sjetio da nisam sve citao preko mobitela, prvi dio je bio printana verzija, a mozda je i zadnji. dodatak je bio preko mobitela kao i drugi i treci dio.

danas je vec nedjelja i ovaj post vec odavno nema smisla. twilight je bio katastrofa na pojedinim dijelovima, nisam ga gledao dugi niz godina, pa mi se cinilo podnosljivim, ali eto prodje i to. danas me ledja bole toliko da ne mogu da se okrenem u lijevu stranu nikako. vode nema u cijelom sarajevu tako da cu sutra obilaziti pekare da besplatno pomastim tepsije kosom. usput preporuka za pite iz "žige", meni vrhunske! setnja homoseksualaca je totalna perverzija, sta men briga sto ste homoseksualci i jos me manje briga ako se ponosite time! cuj povorka ponosa. kakvog ponosa? znao sam da ce doci do nje bas ove godine, to sam i nagovijestio prijatelju cim sam cuo da je novi ambasador amerike topli brat. i eto ispadoh u pravu. kuci svojoj pa radi to sto radis. jos samo treba da obuku lateks onaj i nosaju biceve, sto je inace popratni dio dobrog dijela tih povorki, i to treba daa gleda jedan desetogodisnjak koji lize sladoled ispred bbi-ja? ma gonite se! to sta je ko i sta ko radi zadrzite za sebe, a nijedno pravo ti nije ugrozeno! djeca da se usvajaju, to ce uslijediti za par godina vjerovatno, i to je kraj ionako bolesnog drustva. ionako su psi zauzeli mjesto u polovini kuca i stanova u Sarajevu, a UN-ova prognoza je da ce do 2100-te nestati oko 49% populacije BiH, po tome smo treci u svijetu! zna se da se i aids prenosio upravo zbog homoseksualaca, to bi trebao biti dovoljan razlog, ali avaj! uglavnom, sto dalje od moje kuce i ako ikad bude u skolskim udzbenicima nacrtan edin i edin kako se drze za ruke i objasnjenje da je to ok, pa eto tada ce mozda i biti nesto sto bi me moglo otjerati iz domovine, a sve ostalo sam nekako i izdurao!

19.03.2019.

my lady



mislio sam da mogu da spavam sest sati ili manje i da funkcionisem normalno. sad znam da ne mogu. vise mjeseci sam radnim danima spavao sest sati, sest i po maksimalno, i nikada nisam bio produktivan, raspolozen prije svega, kao onda kada odspavam sedam i po do osam sati. osam sati je idealno. bilo mi je zao vremena, bio sam vodjen tom idejom, a sada mi je zao koncentracije i produktivnosti koje su zrtvovane. dobijes na cupriji izgubis na mostu, ili kako god da ide ta izreka.

jedna od stvari koje mi najvise nedostaju iz perioda srednje skole su trenuci kada samo lezim i slusam muziku. odlutam u najudaljenije sokake moga uma i maste i poslije svake takve seanse - bolji sam covjek, ili mi se bar to tako cinilo. kakogod, osjecao sam se bolje. ne sjecam se zadnjeg puta kada sam to radio, jer uvijek ima nesto prece. na meni je hocu li zrtvovati pasionirano iscitavanje clanaka i kreiranje stotina bukmarka o najrazlicitijim temama, koje mi vjerovatno nikada nece trebati, i tako mozda naci neki "prozor" u vremenu za nesto poput tog opustajuceg iskustva. mozda sam zato ovako napet vec odavno. mislio sam da je to do nedostatka bavljenja nekim sportom, ali ni kada sam trcao cetiri puta sedmicno i vozio biciklo deset kilometara svaki radni dan situacija nije bilo puno bolja.

poceo sam (konacno!) da trcim! kupio sam i nove tene koje se ne mogu ni uporediti sa onim opancima u kojim sam to do sada radio. jucer sam trcao vilsonovim i kada sam prolazio sa druge strane, alejom lipa, odigrao se nadasve cudnovat dogadjaj, a u isto vrijeme prirodan poput cvata u proljece. korak prije nego cu doci uporedo sa jednim gospodinom koji je izmedju srednjih godina i dublje starosti, on se osvrnuo i pogledao ima li ikoga u blizini. nakon sto je primjetio samo hudog mene, a ja sam tada vec bio uporedo sa njim (ispostavit ce se - na moju srecu), gospodin je podigao malo desnu nogu, tj nakrivio se na lijevu stranu, i prdnuo tako jako da bi me vjerovatno usporio da sam trcao iza njega, da ne kazem oborio! ocito nije mario za moje prisustvo jer me definitivno vidio prije samog čina. meni to nije previse zasmetalo, ali ne znam sta su ljudi koji su kasnije naisli rekli na to sve. kada sam vec obisao most suade i olge i krenuo nizbrdo (blagi pad nadmorske visine pocinje od vrha vilsonovog) neka tinejdzerka mi je nesto dobacila (nista uvredljivo) dok se spremala da se slika sa drugaricama. nisam nista odgovorio, jer su takva vremena da bi vjerovatno iz krosnje neko izvirio glavu i povikao: pedofil!

danas je bio pravi dan za ne razmicati paravane, ali eto moralo se na posao. na poslu klasicna gnjavaza izmedju dva projekta. ovaj dio mi je gori neko kada moram da radim za dvojicu jer se osjecam nezadovoljno i neispunjeno. kada sam se vracao guzve su bilo ocekivane zbog kise, ali definitivno ne onolike. na samom kraju, na semaforu nakon izlaska iz tramvaja, jedna djevojka je stajala blizu sina dok smo cekali da predjemo na drugu stranu a imala je slusalice u usima. tramvaj je svirnuo jednom, i ona je mozda i cula, ali sam ja instinktivno pruzio ruku i blago ju dodirnuo da joj dam do znanja da ide tramvaj. ona se pomjerila, nasmijala i dok mi je zahvaljivala blago se sagnula u koljenima, onako kako to rade dame kada se pozdravljaju u filmovima koji prikazuju englesku u devetnaestom stoljecu. to mi je bilo jako simpaticno.

10.03.2019.

nedjelja

velika je greska bila otvoriti vijesti i twitter feed prije pisanja posta ovdje. taman sam bio otvorio chrome, jer postove uvijek pisem u chrome-u, mozzila ima skroz drugi interface koji mi se ne svidja. tada me djavo navede da otvorim dnevne vijesti i ode sva ona emotivnost i jutarnja razdrazenost. sada je to vec ljutnja i prezir. necu pisati o srbocetnicima, dovoljno je sto mi pritisak skace kad pomislim, nisu vrijedni slova ovog prostora. a o cemu sam mislio da trabunjam, pa evo ne sjecam se. znam da je jedna od stvari koje sam mislio da spomenem to da me probudilo zvono na vratima oko pola dvanaest i da smo iducih pola sata babo i ja pokusavali da otkljucamo ova dodatna vrata, on sa vanjske a ja sa unutarnje strane. nakon pola sata i raznih improvizacija i pjevanja kljucu, samo da udje do kraja i okrene se nekako sam uspio da otvorim vrata. eto tako mi je jutro pocelo, a sta onda ocekivati od ostatka dana? pa uspjeh! jer svako jutro koje tako pocne znaci dobar dan. :) kazem jutro potpuno svjestan toga da je podne. otvorena su mi balkonska vrata i do mene dopire ambijentalni zvuk slasticarne ispod zgrade. osjecaj je kao da sjedim dolje. nekada ljudske i djecije glasove cujem vise, nekada manje, zavisi koja pjesma svira, a najbolje ih cujem na pauzi izmedju pjesama. smanjujem jos malo muziku sa laptopa, upravo sada, i ugodjaj je kao da sam pustio sebi ambient sounds, neki od vas znaju o kojim stranicama govorim. kao sto sam nekada ranije govorio, pravi problemi pocinju tek kada pocnu da se saniraju vec postojeci problemcici. tako me nakon lijecenja lijeve noge, na kojoj sam potrgao ligament, pocinje boljeti desna, onako iz cista mira. do te mjere da nisam mogao da se oslanjam na nju. nakon toga sam odustao od povratka trcanju, a taman sto sam poceo nakon tri mjeseca. gorko iskustvo. bolno je kada uspijes da dodjes do onoga za sta si se pola godine trudio i onda samo jedan pogresan korak dovede do te pauze i kada nakon nje pokusas da istrcis petinu onoga sto si nekada mogao, ti to uspijes, ali jedva nekako. e to je taj bolni trenutak. kada ono podrazumijevano postane vrh i krajnji domet! sada me na to sve bole i ledja, do te mjere da kada se sagnem na trenutke izgledam kao starac od stotinjak godina. bez obzira na to mislim da je danas krajnje vrijeme da se pocne sa onim sto jedva cekam, i sto izgleda vise volim nego sam mislio. jedva cekam da na poslu jedva hodam od umora i upala, pozelio sam taj osjecaj. usput, imam jedan talenat. svaku subotu uvecer ostanem budam sve do ranih nedjeljnih sati. tako je bilo i sinoc, jer tradicija je to. na taj nacin upropastim sebi svaku nadolazecu sedmicu, jer nema sanse da nocas zaspem u bilo koje normalno vrijeme za nekoga ko treba da ustane prije sest sati ujutro.

07.03.2019.

ptice sele na jug



od wirginie woolf me hvata jeza, a dublinerse nikad nisam procitao, ulysses njet, aali jesam 'A Portrait of the Artist as a Young Man'. kasnije kad sam odgovarao preveo sam to onako slobodnim prijevodom lupio nesto lijevo kaze sta ti je to, pa reko to je to, aha. a cekajuci godoa sam procitao, kad me profesorica pitala nesto iz knjige nisam znao da odgovorim, nemam pojma zasto, mislila na kraju da nisam ni procitao. logican zakljucak, bilo je neko jednostavno pitanje. i ja bih to pomislio. jednom sam sestri otisao na roditeljski i bio sam jedini mladic u prostorijii, imao sam tada 18 godina i bio sam cetvrti srednje. ulazi njena razrednica pita me, a koliko nam ti imas godina, ja stajem par sekundica mozda dvije, sto je zapravo ogromno na jedno takvo pitanje, i onda odgovaram osamnaest. sta se ustvari desilo, odavno me niko nije to pitao, i ja sam u glavii brojao od 16 prema gore, tacno se sjecam kao da je bilo preksinoc i onda tek dok sam nabrojao 16, 17, 18 to sam i odgovorio i po njenom pogledu se dalo zakljuciti da mi ne vjeruje, a ne bih ni ja sam sebi da sam sa druge strane dijaloga. u srednjoj sam jednom iz lektire koju sam procitao dobio tri, vjerovatno jedini lik koji je to uspio, jer ljudi ne procitaju i dobiju pet. a vjerovatno sam i jedan od rijetkih koji su na pitanje jesi procitao knjigu rekao da nisam, dobio keca i sjeo.



ova ja pjesma umalo upropastena onim krestanjem na pocetku, da nije ovako uplifting u nastavku davno bi bila otpisana. vraziji lift u novoj zgradi je tako mali da sam bike jedva nekako unio, eno ga stoji na balkonu gleda me molecivo, cvili, ceka, cezne za cestama neistrazenim, a ja nema sanse da se nakanim da ga snesem dok ne skontam neki perfektan nacin za silazak s njim. idem na posao smrdljvim tramvajem i dalje, a vrijeme vrh za biciklo. krivo je more. desna noga boli i dalje i pokusat cu danas da se suzdrzim opet od trcanja ne bi li se jos malo oporavila, mozda necu opet morati kod kiroprakticara ako dovoljno dugo sacekam. kad udjem u tramvaj mislim da svako misli da sam lopov ili makar manijak neki koji se prislanja na zene i takve stvari. osjecam na sebi poglede koje nisu tu i pocnu krize. svaki skoro put tako. skoro svaki vraziji put.



selidba ne mora biti stresna, nije ni bila. olaksavajuca cinjenica je da nisam nikoga znao iz starog komsiluka jer iako su moji tu bili sest godina, ja sam prakticno tu bio nesto vise od godine dana. naisla je neka komsinica sa gornjeg sprata rekla je da joj je zao, a meni je to bio drugi put da ju vidim. na ulici ju ne bih prepoznao. ovi prekoputa su ionako cudni bili uvijek. ova starija zena je imala mozdani tako da je ionako potresena, a sin joj i zena mu nisu imali dodirnih tacaka sa mnom (nama) tako da kakogod. bitno da se otislo. nije bilo stresno, ali sam bio poglup kad sam mislio da se moze za vikend sve srediti. stvari se jesu prenijele, ali oko 30 posto stvari je jos u kutijama. sto je ok, jer sve bitno je izvadjeno. moje knjige ce ostati u kutijama jer ne mislim da cu se ja tu zadrzati vise od pola godine, tako da ne bi imalo smisla da se to opet pakuje kasnije. ako nista konacno sam popisao sve knjige, i sada znam sta imam, od koga i koliko. odvojio sam jedan onaj cvrsti ceker i u njega smjestio ono sto planiram u blizoj buducnosti citati, tako da mi je pri ruci. kada razgledas stan nikada ne mozes bas sve opaziti, tako nismo opazili da ce u mojoj sobi vjetar fijukati ko na mont everestu ispod balkonskih vrata, pa me cak i buditi.

27.02.2019.

roopa




vise od tri mjeseca nismo bili na kafi. zbog toga nisam bio sretan, iako nisam bio ni nesretan. ali evo tri mjeseca i koji dan kasnije, poslije te dugo (ne)ocekivane kafe mogu reci da je onaj osjecaj opet tu. jama bez dna. rupetina koju nista ne moze ispuniti osim vremena. jer vrijeme ipak lijeci sve. mislio sam da je to samo jeftina floskula, materijal za status malih plawih, ali evo jos jednom vidim da se to ne kaze 'nako i bezveze.

razgovor je donekle i imao smisla dok nismo bili sami, kada je ostatak drustva otisao i kada smo ostali sami momentalno je poceo da me ispunjava onaj loši stari osjecaj. ono sto je zanimljivo je da pravo udari tek kad se rastanemo, kada opet svako ode svojim putem. mozda zato i boli od samog starta poznanstva, sto nikada nije ni trebalo da budemo skupa. ali inat moj bosanski, i tvrdoglavost koju mi je otac preko dnk usadio, mi nije dao da tako lahko odustanem. bilo kako bilo, jos jednom sam se uvjerio da nekada treba reci: nikad vise kao nikad, i nastaviti svojim putem. pisem ovo znajuci i potpuno svjestan toga da cemo se opet vidjati (blž - budemo li živjeli), ali eto makar imam zadovoljstinu toga da sam sebi priznao ovo sve. opet! svjestan sam naravno i paradoksa recenice 'nikad vise kao nikad', bas o tome se i radi. nikad tu nista nije ni bilo.

nisam amer tikvesa, ali imam i ja svoju malu taksi pricicu. prije par noci se vracam sa kolegom s posla sa neke vecere i uzeli smo taksi negdje iznad katedrale. cim smo sjeli taksista je poceo, kao da je jedva cekao da nekome isprica, a vjerovatno i jeste. pita jesmo vidjeli zenu koja je stajala prije nas, mi kazemo da nismo. eh, kaze, ta zena, svaki put zove (nebitno gdje zivi) i svaki put mi nju cekamo pet-deset minuta. ali zafrkano je tu stajati, hem shine idu budale brzo hocu poginuti djaba, hem tramvaj naidje moras se sklanjati. i svaki put moram krug do katedrale pa desno i onda se opet spustiti do nje. i svaki put ona kaze da joj treba taksi malo kasnije, da ne dolazi odmah. svaki put! i dodjemo mi kasnije, uvijek se daje onom najdaljem da nju kupi, ali opet se ceka. i ovaj put, evo maloprije zove, kaze treba joj sto prije taksi. i naidjem ja posto sam blizu bio, ali ona nazva opet i kaze neka ne bude opet prije pet minuta da se sredim. i ja naidjem kraj nje sad i svirnem samo i prodjem. hahahahah! nek se mrze svu noc!

- i odvali se covjek smijati, tako slatko, da odavno nisam cuo sladji smijeh. valjda mu merak bilo zbog tog "šuk-a".

belaj mi je tako posto nisam pricljiv, a bude jako zanimljivih ljudi, svasta bih ja pitao ponekad ali nemam taj obicaj, pa vise ne znam ni kako se pita. njega bi bilo fino pitati sta je najludja stvar koju je vidio, i siguran sam da bi ih bila hrpa, i da bi od miline njegovog smijeha produzio voznju, samo da cujem sve price do kraja, ali eto ne znam da pitam. spomenuo nam je isto tako kako je vidio bas prije par noci kako je djevojka nogama isutala lika kraj katedrale i kako je presjedio dva crvena na semaforu samo da vidi stvar do kraja. kaze da odavno nije vidio da neko nekoga ljepse izudara, "sve nogama". a jos lijepa ko slika, kaze.

24.02.2019.

pink floyd é vida.



selidba i ne mora biti tako stresna ako krenes sa pakovanjem sedmicu ranije. pakujemo neke pakete i pregledamo robu iz ormara, gledamo sta je za baciti, a sta nije i usput pricamo. mama nije ni zavrsila recenicu o tome kako uvijek treba pregledati sve dzepove kada je iz neke stare trenerke, za koju ne znamo ni cija je, izvukla deset maraka. doduse opranih i malo poguzvanih, ali i dalje upotrebljivih deset maraka. ma rekoh, ti si to nastimala da ispadne da si u pravu. maloprije stavila dok nisam bio u sobi. :D

tek kada izvadis skoro pa sve iz ormara i nekih "stekova" oko ormara shvatis koliko zapravo stvari imas. shvatis koliko tih stvari koje imas nikada ni ne vidis, i koliko tih stvari mozes da das nekome. ali eto vjerovatno jer se ne seli cesto ljudi nemaju bas potpunu sliku. ogranicenost pogleda i sl..

ono sto me najvise raduje u vezi ljepseg vremena je sto cu konacno, nakon tri ili cetiri mjeseca moci ponovo na biciklo. ovih dana nisam htio da vozim iako je bilo prilike upravo zbog ove selidbe. ima jos dosta stvari koje nisam htio da pocnem upravo zbog ovoga. planiram da pocnem sa prijevodom jedne knjige na engleski jezik, onako poslije posla, po stranicu na dan pa kada se stigne. fleksibilnost bi trebala da proizilazi iz toga sto planiram da to uradim besplatno, sad sve zavisi od ekipe koja je izdala knjigu. ako dobijem dozvolu od njih da radim prijevod moj uslov ce biti da nema tacno odredjenog roka, ali isto tako da ne bude nikakve naknade. ako sve prodje kako treba, plan je da se bacim i na drugi dio, a do tada ce vjerovatno izaci i treci. blage veze nemam kako ce to sve izgledati jer nisam do sada prevodio knjigu, prevodio sam samo krace tekstove i pojedine dokumente.

sto se tice trcanja istrcao sam pet zarez sedam kilometara neki dan poslije posla. onaj dan kad je bilo dvanaest stepeni vani, e tada. noga je, cini se, u prilicno stabilnom stanju. osjetio sam blagu bol samo poslije prvih 300 metara, ne znam zasto, ali se kasnije nije javljala. ono sto je zanimljivo je da me dva dana kasnije pocela boljeti druga noga, do te mjere da nisam mogao da hodam normalno. zasto, kako - blage nemam. poslije ova tri mjeseca pauze onih sest koje sam aktivno trcao prosle godine mi se nekako cine kao baceni niz vodu, iako ne u potpunosti. nesto slicno kao sa teretanom, ako ne odes dvije sedmice kao da si otisao prvi put. neke stvari ce ipak ostati, puno bolje poznajem sebe, svoje mogucnosti, sta je dobro, a sta nije i slicno. a forma, forma ce doci vremenom ako Bog da.

22.02.2019.

ubode i algoritam ponekad



pravi problemi pocnu onda kada pocnes da se lijecis. dok ne diras sve je naizgled ok. tako i kod mene, sada nakon sto sam otisao kod kiroprakticara, pocela je da me boli noga koja je do sada bila ok. zadnja dva dana ne mogu da se oslonim na nju. tjesim se i ubjedjujem da je to dio procesa. zadnja dva puta kada sam bio kod njega bilo je to zbog karlice. od tada me povremeno bole ledja u donjem dijelu i eto od jucer i ova noga.

danas je vec sutra :D tj, ovaj post sam poceo da pisem sinoc. gorespomenuta noga je sada u daleko gorem stanju nego sto je bila, sada bukvalno ne mogu da hodam. trebam sad da idem na tradicionalnu kafu petkom, ali mi sreca u tome sto ce me drug pokupiti bukvalno ispred praga.

sinoc sam mislio da pisem o toliko toga, a mozda najvise o tome kako mi je babo donio kafu nakon sto sam odspavao pola sata, izmedju pola osam i osam. kada sam ustao prvo je on donio kafu, a onda mama oguljenu jabuku i narandzu. vidi se da nisu svoje dijete imali kod kuce desetak godina, pa iako mi je vakat da djecu imam oni mi na noge nose kafu i voce, umjesto ja njima.

a sve ove druge stvari o kojima sam mislio da pisem su pale u vodu, jer sada vise nije to - to.

a sto se cekanja tice, cekao sam i ja. svaki put po pola sata je bio prosjek, a nerijetko i po sat vremena, nekad i po sat i po. vjerovali ili da.


Stariji postovi