cellar door

"Onda kad vam izgleda sve izgubljeno, tek tada počinje pravi život." L.T.


17.11.2018.

tpb



subota koju volim bi trebalo da ukljucuje i 10-15 istrcanih kilometara, ali to nije moguce vec drugu sedmicu zaredom. snimak noge je uredan, barem mi je tako rekla pogubljena doktorica. kad je vidjela da pet puta pitam je li sigurna da je sve ok - isprintala mi je nalaz i misljenje da me skine s vrata. otok se jeste povukao, iako ne u potpunosti na gleznju, ali bol je jos uvijek tu iako minimalna. dvije pune sedmice ne vozim biciklo i ne trcim i muka mi je vise od toga. isto tako mi je muka sto ce taman kada noga bude totalno ok da padne snijeg, tj ovih dana. nisam jos uvijek siguran za trcanje zimi, sto zbog leda, sto zbog smoga - cini mi se kao paradoks trcati, a u isto vrijeme udisati sav ovaj sarajevski smog. to je ravno trcanju sa cigarom u ustima. to da trcim u nekoj teretani na traci mi ne pada na pamet. zato kazem da jos uvijek nisam siguran sta da radim, razmisljam o soluciji. sada odoh da gledam law abiding citizen i popijem ovo kozije mlijeko koje mi se nikako ne pije.

11.11.2018.

"mladi"



gledao sam jutros nadrealiste. ova novija verzija, znam jedino djurino ime i vise nicije. ah da, ipak znam i aleksandra. uglavnom, skec je bio o tome kako politicari protestuju zbog loseg naroda. kao narod treba da se mijenja. ne moze se napredovati sa ovakvim narodom i tako dalje.

bilo je smijesno i paradoksalno, ali sto je jos ludje u pravu su!

sa ovakvim narodom se stvarno ne moze i ovaj narod zaista treba da se mijenja. sa ovakvim narodom se nece nigdje stici i dogurati. sve ovo sto danas imamo, a pri tome mislim i na vucica, trampa i sve ostale idiote koji su danas predsjednici i koji se zapravo pitaju nesto (ne bih sad da ulazim u one price ko se tu zapravo pita, a ko je samo marioneta, to je rupa bez dna) - ovaj i svaki drugi narod potpuno zasluzuje! da ne zasluzuje ne bi bilo tako. ovo govorim potpuno svjestan onoga sto se trpi zahvaljujuci svakodnevnoj situaciji, od nepotizma, nepravde i korupcije - pa sve do raznih drugih idiotluka i lopovluka.

cinjenica je da bi vecina ljudi da se nadje u istoj situaciji isto i radila, tj zaposljavala svoje, krala i namjestala. ono sto je isto tako porazno jeste da vecina to i otvoreno priznaje, istina na kafi, za stolom i u krugu prijatelja, ali nije mi se jednom desilo da cujem razgovor sa bas ovim ili slicnim sadrzajem: "neka uzimaju kad mogu, realno i ja bih.." i sl..

jedna od rijeci od kojih mi najvise zadrhti kicmena mozdina jeste - mladi! mlad sam i ja, relativno, ali mi se sva ta prica o mladima gadi vec odavno. o kojim mladima to tacno svi pricaju? jako me zanima. jesu li to oni mladi kojima je otac neko i koji svaki vikend sa nekom drugom jadnicom na vikendici smrcu bijelo? ili su to mozda mladi kojima je shisha usrana sav svijet? ili su to mozda mladi kojima je kvota najdalji domet u matematici? ili su to pak mlade koje u osmom osnovnu primaju prvu gumu u medjunozje na ekskurziji? radi li se mozda o mladima koji su svjesni da je clanstvo u stranci karta do raja, primjera radi jedan od mojih bivsih kolega koji nonsalantno zakljucuje: "ma ja, sad poslije faksa, uclanit se u stranku i nek mi stranka nadje posao".

-eh evo bas iz ovih razloga preferiram da pisem negdje pred spavanje, tada nema rizika da ce post biti prekinut pozivom od poznanika. uglavnom, ono sto sam htio da kazem je: ko su ti mladi na kojima Bosna ostaje? ako su to mladi koje vidim oko sebe onda ima razloga za strah, mozda vise nego ikada!? ili jednostavno treba pustiti da sve ide svojim tokom, svako ima svoju nafaku pa tako i moja Bosna.

08.11.2018.

cicada



pjesma je dio ovoga:


koga zanima i ko ima vremena moze da pogleda. mene su uvijek zanimale ovakve stvarni i naravno da sam poslije ovog videa iducih par dana dobar dio vremena investirao u dalje istrazivanje.

druga pjesma koju su "oni" napravili i koja mi se svidja kao i prva:

07.11.2018.

o snovima i odustajanju, kratko i isprekidano.

odustao sam od mont everesta. malo smijesno zvuci, zato sto i nije bas da sam bio na korak od odlaska tamo, ali bilo kako bilo. razmisljao sam dugo o tome, o usponu, o nacinu na koji se danas dolazi do vrha i tako dalje. za neupucene, svi danas koriste dodatni kisik koji za njih u ruksacima nose "sherpe", nativni stanovnici nepala. ono sto je zajednicko za sve sherpe (nazalost), jeste da su jako siromasni, neobrazovani i da imaju velik kapacitet pluca i da su navikli na ogromne nadmorske visine. kada se to sve spoji dodje se do profesije na koju su ti ljudi osudjeni, tj osudjeni ako zele da svojoj djeci pruze bolje djetinjstvo od onog koje su oni imali, i povrh svega obrazovanje. uspon na mont everest u prosjeku moze da kosta izmedju 50 i 100 hiljada dolara. sve zavisi od "luksuza" koji zelite da vas ceka prije i tokom uspona na krov svijeta. neki "planinari" zahtijevaju da svaki obrok jedu na stolu i stolicama, da imaju ovaj ili onaj obrok, da je sator ovakav ili onakav. ukratko, prave travestiju od necega sto treba da bude najveca avantura zivota. svu opremu, koja za jednu ekspediciju zna da iznosi i po 30 buradi, do baznog kampa nose sherpe, a kasnije takodjer postavljaju sve ljestve na provalijama koje treba da prodjete, prolaze svaki dio prije ekspedicije, pricvrscavaju kablove i sl, ukratko za ruku vas vode do vrha. vase je da se pojavite i platite. pa dobro, realno treba biti i fizicki spreman, iako je iz godine u godinu sve veci broj onih koji potpuno nespremni, ne postujuci ni planinu, a ni zivote onih oko sebe, krecu na osvajanje ovog vrha. sherpe godisnje zarade 4-5 hiljada dolara. od toga, placaju zivotne troskove i sto je najbitnije za njih - skolsku opremu za djecu.

ono sto je nekada bilo prestiz svijeta planinarenja, dokaz spremnosti, najveci trofej - danas je postalo nista vise od "imam novac i mogu da idem". jedan od zadnjih slucajeva je bio kada je jedan indijski milioner bez skoro i jednog dana spremanja i bez ikakvog veceg prethodnog iskustva krenuo na vrh. on i njegov sherpa su zapeli negdje u silasku, jer je taj genije jednostavno bio iscrpljen i nespreman. genije je takodjer uspio da izgubi rukavice na nekih sedam i po hiljada metara nmv i sherpa mu je dao svoje. nekim cudom su prezivjeli dok nije dosla pomoc po njih. na kraju je genije prezivio bez ozbiljnijih posljedica, dok je sherpa ostao bez obje šake. mladic je od 20ak godina i moze se reci da mu je zivot unisten. sve zbog jednog genija.

ono sto je zajednicko za sve sherpe jeste da mrze svoj posao. ono sto je zajednicko za zene svih sherpa je da mrze posao svojih muzeva i da nikada ne znaju da li im je to posljednja ekspedicija. sherpa koji je najvise puta bio na krovu svijeta je Apa Sherpa, 21 uspon. svaki od 21 puta je isao na sve ili nista, samo zato sto je morao.

23.10.2018.

tudu tudududududdu

-to call each thing by it's right name

-prestati citati komentare na klixu

-prestati gledati nepotrebne youtube kanale

-poceti spavati vise od sest sati na dan

-zavrsiti zapocete knjige i zapoceti nove

-smanjiti broj otvorenih tabova sa 100 i kusur na 50 ili manje

-osisati se

-popraviti zadnju gumu na biciklu, ili mozda ipak to ostaviti za proljece i novu sezonu?

-uraditi magnetnu, ako uspijem docekati, i konacno skontati u cemu je problem sa koljenima

-don't follow me cause I am lost too mhmmm o.O

19.10.2018.

sinoc je nebo iznad sarajeva bilo prelijepo



kuda idemo i zasto smo na ovom svijetu - o tome imam prilicno dobru ideju u koju ne sumnjam ni najmanje, niti sam ikada.

ko sam?, e to je vec pitanje za koje sam prolaskom godina sve manje i manje siguran da imam odgovor! toliko vise nisam svoj da nisu rijetki trenuci da se nekada u pola recenice uhvatim, kao pas kada se ugrize za rep, i pitam se sta to ja govorim, zasto to govorim, sta mi je..

razloga za to je puno. prije svega mislim da je labilnost najveci faktor, ne samo kod mene nego i kod svih ostalih osoba sa ovim problemom. drugi najvazniji faktor je to da sam svo vrijeme htio da svi budu sretni, da svi budu zadovoljni, da se niko ne ljuti i sl., djecacki naivno.

svo vrijeme sam pokusavao i htio da mi ne bude bitno sta neko drugi misli o meni i o onome sto radim, ali evo dvadeset i sest godina kasnije nerado priznajem da nisam uspio u tome. i dalje cu prije vecine stvari koje kazem i uradim malo stati i kroz glavu ce mi u djelicu sekunde proci moguce reakcije na to djelo/rijec/potez.

doveo sam se do toga da govorim stvari koje ne zelim da govorim i vucem poteze koje ne zelim da vucem. da se ne bi pogresno razumjelo, nisam nikada povukao cizu zbog raje (a ni zbog sebe, nisam dakle nikad), ili na primjer popio casu da ne bih ispao papak. ovdje uopste ne pricam o tim stvarima. pricam o tome da moj karakter nije zapravo moj, tj trenutacni karakter nije karakter koji sam htio da imam. kroz maglu se sjecam jedne scene iz djetinjstva. bili smo na igralistu na kojem sam ostavio litre znoja i igrali sta smo vec tada igrali, basket ili fudbal. s nama je bio jedan momak koji je bio dosta mrsav i izgledao je mladoliko. mi mladji nismo imali pojma koliko godina ima, jer to tada nije bilo bitno, dodjes na igraliste i igras se cijeli dan dok ne padne mrak, i to je jedini cilj. uglavnom, tada je neko nekako dosao do toga koliko on ima godina i cini mi se da je bilo osamnaest ili tako nesto. za mene je to tada bilo puno jer sam bio osnovac. sjecam se da mi je tad proslo kroz glavu kako jadno izgleda naspram ostalih momaka njegovih godina i posmislio sam u sebi da necu valjda i ja ovako jadno izgledati sa osamnaest. mislim da sam izgledao jos jadnije kada sam imao osamnaest godina. ovo pricam iz razloga sto cesto vidim iskompleksirane ljude, ljute ljude, cangrizave starce, lose roditelje, supke, licemjere, pacenike i pacenice, uglavnom jadnike. vidim ih i strahujem da cu biti poput njih. strahujem da ce se ponoviti ista situacija koja je bila sa onim momkom.

u svakom gradu sam dobijao odredjene karakterne crte, valjda se pokupe od ljudi iz okruzenja, a i neke se izgube - valjda one koje u datim vremenima ljudi u okruzenju nisu imali. e to je onaj labilni karakter o kojem sam ranije govorio. volio bih da sam bio i djubre najvece, ali da sam barem kroz sve ovo ostao vjeran sebi.

nisam vise siguran ni da li je moguce da se vratim samome sebi, jer se vise stvarno ne sjecam ko sam bio. tom osjecaju gubitka sebe je doprinjela i cinjenica da sam sa cetrnaest godina otisao od kuce i jednom mjesecno kuci dolazio za vikend. onda sam na faks otisao opet u treci grad, a moji su preselili u drugi i tada sam kuci dolazio svako dva mjeseca. poslije faksa sam otisao u cetvrti grad i radio tamo, a moji su nastavili da zive u drugom gradu i kuci sam dolazio jednom u dva ili tri mjeseca. sada sam se vratio u taj drugi grad, zivim sa svojima i pojma nemam ko sam. stranac sam i u vlastitoj kuci, a i u vlastitoj glavi.

14.10.2018.

think floyd 61



bolest jos nije prosla. sutra ce biti pune dvije sedmice. otac mi kaze da se cuo sa nekim starim komsijom neki dan, njega i njegovu zenu je drzalo punih mjesec dana. zbog toga nisam trcao u zadnje tri sedmice skoro nikako, zbog toga i prepone koja nikako da zacijeli skroz. jucer je bio odlican dan za trcanje, a ja to nisam iskoristio misleci da mi je bolje da jos odmaram. nije nista bilo ni od fudbalskog termina koji je trebao da bude danas, i to mi je zapravo i drago. ako danas poslijepodne bude lijepo kao jucer mislim da cu ipak pokusati da istrcim sedam do deset kilometara.

jucer me poznanik zvao na kafu nakon dugo vremena i nisam otisao. jedna od rijetkih situacija da odbijem i cak sam se i osjecao kao da ga izdajem, kao da ga ubijam ili sta vec, uglavnom ruzno sam se osjecao, a sve to bez realne potrebe, jer jednostavno mi se nije islo, ali eto kao sto se vidi imam problem s tim da kazem ne.

pricao sam prije sedmicu dana sa jednim drugom koji je sada treca godina fakulteta. on je govorio o tome kako ne moze da vjeruje da ima 21 godinu i da se sve ovo zapravo desava oko njega, a ne stizes ni da se okrenes. rekao sam mu da ce proci par trenutaka i da ce vec imati 26, i da ce to izgledati strasno. nece postati puno pametniji, mozda jedino spretniji u onom sto studira, a i to nije zagarantovano, a sto se tice neke zivotne mudrosti, nece je puno stici steci i sve ce i dalje izgledati jednako strasno, mozda cak i strasnije jer covjek bi pomislio da ce do sada vec neko, nesto, negdje, nekako.. naravno, naglasio sam da je to samo moja perspektiva i moj slucaj i ne mora da znaci da su svi izgubljen slucaj poput mene. ovo zadnje sam sad dodao, to tada nisam rekao.

imam ponekad obicaj da sjednem i dva sata gledam slike i profile nepoznatih osoba. radim to iz znatizelje, bez ikakvih skrivenih i losih namjera. tako sam jucer gledao ljude koji su se oznacili u "zlatnoj ribici". bio sam u tom kaficu ovu sedmicu po prvi put, a vec godinama sam imao zelju da odem. nije me razocarao, ni ambijent, a ni muzika. najvise mi se svidio wc. hahah, to bi mozda zvucala kao uvreda za vecinu kafica, ali oni koji su isli u wc u zlatnoj ribici znaju o cemu pricam. uglavnom, gledao sam tako slike svih tih ljudi, vecinom stranaca i u tome su mi otisla oko dva sata subote. ono sto hocu da kazem je da je nevjerovatno kako se neke promjene suptilno dese i kako se prikradu. prosla su tri mjeseca otkako sam procitao zadnju knjigu. do prije samo tri mjeseca to bi mi bilo nedopustivo i nezamislivo. stvarno sam se trudio da svo svoje vrijeme provedem uz knjigu. nisam bio patetican u vezi toga. nisam ljudima probijao mozak time koliko sam stranica procitao, i nisam ni na jednoj nedrustvenoj mrezi dijelio korice i citate iz knjiga koje citam. jednostavno sam citao i uzivao. onda su se nagomilale obaveze i rokovi. to je bio odlican izgovor za prokrastinatora u meni kojeg sam do tada odlicno potiskivao. evo sad se nagovaram da uzmem i nastavim tolkinovu biografiju, jer je to jedna od knjiga koje sam citao i zaledio prije tri mjeseca, ali naravno odmah mi drugi dio mene napominje da jos nisam ni doruckovao, a i kad doruckujem: zar mi ne bi bilo pametnije da uzmem da ucim one stvari koje ne stizem tokom sedmice. jos uvijek ni sam nisam siguran sta cu uraditi na kraju, ali cu svakako iskoristiti priliku da svima koji citaju a vole pink floyd preporucim kanal sa kojeg je i prva i druga pjesma. zove se kao i ovaj post, odnosno ovaj post nosi naziv tog kanala.

11.10.2018.

prepona



ako neko hoce nervni slom - neka si nadje djevojku. jednostavno.

nocas sam dozivio veliki uspjeh za mene i nikakav korak za covjecanstvo, ali mozebitno veliki korak za moga oca. nocas sam mu mozda spasio zivot, a mozda sam ga i gurnuo blize grobu, ko ce mu ga znati. zivot je zato zanimljiv - nikad ne znas.

vec sedmicu dana se kanim i tjeram da mu konacno kazem da svi znamo da potajno i dalje pusi i da krije cigare na bojleru (imao je srcani prije par godina). nocas sam sjedio u dnevnoj cetrdeset minuta duze, ne gledajuci ono sto je bilo na tv-u nego vodeci bitku sa samim sobom. zasto mi je bilo tako tesko da mu kazem? to je tesko objasniti. imam poseban odnos sa svima u porodici, a sa njim pogotovo. da budem iskren imam nikakav odnos sa njim. da budem iskren i sa svima u porodici imam nikakav odnos. mislim da mi je zato bilo tesko da to kazem, a malo je i glup osjecaj kad moras da covjeku od 60 i kusur godina, koji te je napravio, moras da kazes da znas gdje krije cigare i da to prestane da radi.
uglavnom, poslije tih cetrdeset minuta sam uspio da to izgovorim, a njegova reakcija je bila jos cudnija. pitao sam ga zasto se stalno penje na kadu, a on je poceo da mi rukom pokazuje, ne gledajuci u mene, da kao nesto zavrce, ili sta god je onaj pokret znacio.
vidio sam da mu je neugodno, bas kao sto je i meni bilo i bas kao sto bi mi bilo i da sam na njegovom mjestu. poslije toga sam rekao da znam da gore ostavlja cigare i da pusi u wc-u. nije me gledao, nastavio je da gleda u tv. mama se nasmijala i pitala kako sam ja to nasao. ja sam mu rekao da ako vec mora da to radi, a zna da ne smije, neka onda barem ne riskira zivot penjuci se na kadu svaki put kada krene da dohvati cigaru i upaljac. onda sam ustao i otisao u wc i donio jednu i po cigaru koja je bila gore i mali upaljac. stavio sam na ormar i rekao da vise ne ostavlja gore, sad kad se zna. kasnije sam otisao u sobu. ne znam sta ce sutra biti, ne znam hocu li biti ziv, ali me bas zanima kako ce sad sve ovo da izgleda.

danas sam konacno isao na trcanje. poslije oko sedmicu i po dana crvanja. bio sam bolestan prosle sedmice. tri dana nisam isao ni na posao. jedva sam cekao da izadjem i da trcim. ali evo maloprije sam osjetio da me prepona i dalje boli sto je losa vijest. imam sve vecu zelju da pocnem sa trail runningom. problem je sto nemam partnera. trcanje do Vilsa i nazad i nije bas tako tesko kada si sam, ali ici na Trebevic i gore se ganjati sam sa medjedima i ne zvuci privlacno. vidio sam da i kod nas sada organizuju trke i za to i razmisljam da se spremam iduce godine ako Bog da izmedju ostalog i za to.

izbori i to. smor. Hadzikadiceva sam iskra, ko mi sta moze! ono sto sada cine iskre ce do iducih izbora prerasti u pozar i pobjeda moze biti uskracena jedino ako covjek umre, a i da umre i da od toga nista ne bude - hvala mu na NADI. umalo da umre, mislim nada. btw, putovao sam tri sata u jednom smjeru da bih glasao, i ne nije mi krivo iako nije pobjedio. u povratku sam stajao dva i po sata. prvih pola sata sam sjedio i bilo neko djevojce kraj mene. meni je zao bilo da stoji, rekoh haj ti sjedi mogu ja to. kad sam dosao kuci bio sam gori nego poslije polumaratona. mozda ne bih bio tako umoran da nisam bio jos uvijek prilicno bolestan u nedjelju. razlog zasto sam prijavljen u skroz trecem gradu je posebna prica. preduga. duga 26 godina. umalo da napisem 25, nikako da se naviknem. kako i da se naviknem kad je sve ko japanski brzi voz. sve osim rasprava s njom. one su u pravilu duge pola sata. pocetnih pola sata naseg razgovora. svaki dan. mislio sam da sam bio suicidalan u prvom srednje. ona se potrudi da me svaki dan razuvjeri. kaze da je to jace od nje i da ne moze bez mene. ni ja ne mogu bez nje, ali joj opet ne pijem krv ako mozda nije bila tu kada sam joj se javio. kao sto rekoh ako neko hoce nervni slom - djevojka. cesto kada setam,sjedim,pijemkafu,vozim i vidim kako je 98 posto djevojaka na koje naidjem jednostavno glupo do bola, shvatim koji sam sretnik. sto bi Memo Haljevac rekao (istina on za Radoncica, a ja za nju): "sami ju je Allah dz.s. poslao meni."

odoh sad da spavam ionako sam zombi svako jutro.

27.09.2018.

gdje su nestale sve normalne domace grupe iz 2000tih godina?!



danas sam se osjecao kao ptica, lagan i prozracan. dan je bio prelijep, mozda i najljepsi otkako je septembar pokazao zube. slusao sam danas ove neke pjesme iz djetinjstva i bas.. bas je fino bilo.

evo upravo mi je taj osjecaj pokvarila jedna poruka i cijeli post je pao u vodu. e jes me dugo drzalo :P

a ne fkt sam bio dobar do maloprije i sad sam, samo mi treba nekad malo vremena da se saberem poslije prvog udarca. o tome se tu radi.

konacno sam poceo da trcim opet nakon odmora od sedmicu dana i jedva sam cekao. izgleda da je i ovo neka vrsta ovisnosti. mozda se jednostavno radi o tome da navecer izlazim jednom ili nijednom tokom sedmice pa imam potrebu da malo vise vremena provedem van kuce.

nikada nisam imao vise obaveza nego trenutno i vecinu stvari ni ne stizem da obavim. jutros nisam osjecao ruke kada sam stigao do zgrade u kojoj radim. lijeva saka mi je doslovno otkazala. maloprije sam pokusao da nadjem rukavice, ali nigdje ih nema! morat cu da kupim nove izgleda. do prosle zime nisam imao ni rukavice ni kapu, a ni sal. nemam obicaj da nosim ista od toga. sal je i dalje u kesi, vise od godine dana, skupa sa etiketom. rukavice sam evo izgubio, a kapu cu da obucem sutra prvi put ako Bog da.

24.09.2018.

barkley

danas sam se smrznuo ko malo pile. bio sam mokar od glave do pete. kacket i kapuljaca su malo ublazili situaciju za glavu, ali su zato ruke bilo smrznute dok sam dosao do kuce.

inace mi treba dvadesetak minuta pedalanja do kuce. ako se malo vise potrudim moze i za 17, ali zbog saobracaja je tesko ista brze od toga - naravno ako ne zelim da plivam u vlastitom znoju kada dodjem kuci.

uglavnom, danas je za biciklistu u meni bio jedan od ljepsih dana. nigdje nijednog idiota koji bi mogao da iskoci pred biciklo niotkud, pa da mi se poslije izvinjava kada ga udarim (sto se desilo vise puta u ovoj sezoni). to je taj lijepi dio. manje lijepi dio je da sam bio sav mokar i da su mi pogotovo stradali kvadricepsi koji su najvise bili izlozeni vjetru i kisi. nista bolje nije bilo ni sakama koje nisam ni osjecao na kraju i bojao sam se da ce mi ruka skliznuti sa rucki, a da to necu ni osjetiti ili shvatiti. srecom do toga nije doslo.

naisao sam na samo jos dva idiota koji su bili bezumni kao i ja pa da po onom kijametu krenu negdje na biciklu. stigao sam na kraju kuci, srknuo dvije kafe i jedan caj od majcine dusice sa medom i pogledao jedan dokumentarac koji mi je ugrijao tijelo i dusu. ( https://www.tsn.ca/tsn-originals/video/tsn-original-endless-in-pursuit-of-the-barkley~1429091/tsn-original-endless-in-pursuit-of-the-barkley~1429091 )

to mi je sada ujedno i san, rame uz rame sa Mont Everestom ^^

p.s. drugi link, ako prvi ne radi: http://fw.to/yJapiKV


Stariji postovi